U današnjem članku pišemo o priči koja nas podsjeća da pravo profesionalno ponašanje nije u perfektnom izgledu, već u čestitosti, ljubaznosti i spremnosti da pomognemo drugima, čak i kada to znači žrtvovati vlastitu udobnost.
Ovo je priča o Ivi, mladoj ženi koja je danima čekala priliku da dokaže svoje sposobnosti u velikoj marketinškoj firmi, a upravo njezina nesebična gesta u najgorem trenutku postala je ključ njezine budućnosti.
Iva je stajala ispod tramvajske nadstrešnice, nervozno čekajući na dan odluke. Danas je bio kraj njenog probnog roka u firmi, a direktor Horvat, poznat po tome što ne prašta greške i cijeni besprijekoran izgled, trebao je odlučiti hoće li je zadržati. Iva je obukla svoj najbolji kostim, isfenirala kosu i rano krenula na posao, znajući da mora izgledati savršeno kako bi impresionirala svog šefa. No, dan je donio neočekivanu situaciju koja će, iako nije bila dio plana, postati trenutak koji će promijeniti njezin život.
Dok je čekala tramvaj, Iva je primijetila starca, djedu Jozu, koji je stajao potpuno izložen kiši, mokar do kože i bez kišobrana. Iako je Iva bila svjesna da bi njezin izgled mogao biti uništen, nešto u njoj je reagiralo. Nije mogla ostati ravnodušna na njegovu situaciju. Iako je razmišljala o tome kako bi to moglo ugroziti njen profesionalni izgled i budućnost, Iva je donijela odluku da mu pomogne. Bez oklijevanja je prišla starcu i pružila mu svoj kišobran.
- Nije čekala odgovor, samo je požurila prema tramvaju, iako je bila mokra i nespretna zbog lošeg vremena. Kad je stigla u firmu, njezine kolege su odmah primijetile njezinu neurednost, a Iva je mislila da je njezin trud zaista bio uzaludan. Pred njom je bio najgori scenarij – direktor Horvat, koji je poznat po tome što cijeni besprijekoran izgled, mogao ju je odmah otpustiti.
Ipak, sljedeći dan donio je iznenađenje. Iva je očekivala poziv u kadrovsku službu, no umjesto toga, pozvan je u ured direktora Horvata. Srce joj je bilo u grlu kad je ušla u njegov luksuzni ured, pripremajući se na najgore. Međutim, ono što je slijedilo bilo je potpuno iznenađujuće.
Direktor Horvat joj nije odmah rekao ništa o njezinoj odjeći, već je samo otvorio ladicu svog stola i stavio njen kišobran na njega, suh i uredno sklopljen. Iva je bila šokirana. Kišobran je bio njezin, onaj isti kišobran koji je jučer dala starcu. Horvat je tada objasnio da je njen čin pomogao njegovom ocu, koji je zaboravio svoj kišobran i zamalo smočio važne papire. Direktor je priznao da je upravo taj trenutak, njezina gesta, bila ono što je zapravo bilo važno za njega, i da je to bio pravi profesionalizam – ne u izgledu, već u karakteru.
Na kraju je direktor Horvat otkrio još jednu nevjerojatnu stvar: Iva je dobila ugovor na neodređeno vrijeme i povećanje plaće, ali i službenu karticu za auto. No, pravi poklon došao je od Jozine strane – bila je to dizajnerska kabanica, poklon za nju, da nikada više ne mora kisnuti zbog pomoći koju je pružila.
Ova priča nas podsjeća da pravo profesionalno ponašanje ne znači samo savršen izgled, već hrabrost i spremnost da se učini ispravna stvar čak i kad to izgleda kao gubitak. Iva je svojim postupkom dokazala da je pravi profesionalac, a život joj je uzvratio na način na koji to nije mogla ni zamisliti. Ponekad, čin ljubaznosti može otvoriti vrata koja čak ni najbriljantniji poslovni planovi ne mogu
