U današnjem članku pišem o jednoj tihoj, ali bolnoj životnoj priči, onoj koja se ne događa naglo nego se godinama taloži u sitnim odricanjima. Ovo je priča o ženi koja je dugo vjerovala da razumije sve, dok nije shvatila da je upravo to razumijevanje koštalo nje same.
Dvije su se decenije mogle svesti u dvanaest godina navike, rutine i postupnog nestajanja. Aлина Sјčeva je u tom periodu polako postajala sjenka vlastitog života, ali to nije primjećivala jer je bila naučena da bude odgovorna, vrijedna i tiha. Radila je kao farmaceutkinja u laboratoriju, često uzimala dvostruke smjene, vraćala se kući iscrpljena, s tijelom koje je boljelo, ali s glavom punom obaveza koje je još čekaju.
Večera za supruga bila je jedna od njih, jer Eduard nije volio jesti vani tokom radnih dana. Govorio je da je to rasipanje novca, iako je istovremeno insistirao na luksuznoj kući u elitnom naselju i skupom automobilu, jer je, kako je tvrdio, imidž u poslu sve.
Aлина je slušala ta objašnjenja, klimala glavom i uvjeravala samu sebe da tako mora biti. Uvijek je bila ona koja razumije, koja se prilagođava, koja ne postavlja previše pitanja. Na poslovnim večerama smiješila se drugim ženama, slušala priče o putovanjima i luksuzu, iako sama nije bila na odmoru godinama. Eduard je stalno bio zauzet, važan, neophodan. Ona je, s druge strane, naučila da čeka. Da čeka pravi trenutak, pravi razgovor, pravi život.
- Posljednje tri godine u njenoj svakodnevici pojavila se nova navika. Svake subote bi, gotovo mehanički, pregledavala izvode s njegovih kartica. Računi iz hotela, zlatarnica, restorana slagali su se jedan za drugim. Pokloni koje nikada nije vidjela, nakit koji nikada nije dobila. Pitala bi, ali bez stvarne nade. Odgovori su uvijek bili isti, izgovoreni ravnodušnim tonom: poslovni partneri, klijentice, godišnjice firmi. Aлина je te papire spremala u ladicu, kao dokaze koje još nije imala snage pročitati do kraja. Priznati istinu značilo bi priznati da je dvanaest godina života uložila u brak u kojem je bila samo dodatak, funkcija, dekor.
Sve se promijenilo jednog ožujskog dana. Migrena ju je natjerala da se ranije vrati kući, slaba i iscrpljena. Na stolu je ležao Eduardov telefon, jedina stvar koju nikada nije ostavljao bez nadzora. Kada je ekran zasvijetlio porukom, Aлина nije imala snage okrenuti glavu. Ime Viktorije Simonove stajalo je jasno, a riječi koje su slijedile bile su neumoljive: ljubav, nedostajanje, noć provedena zajedno.
Sjela je na kauč i počela čitati. Ne u afektu, ne u panici, već tiho, redom, poruku po poruku. Mjeseci paralelnog života otvarali su se pred njom: hoteli, planovi, obećanja, rečenice koje ona nije čula godinama. Shvatila je da je djevojka s druge strane ekrana ona ista Viktorija koju je primala u svoj dom, kojoj je kuhala, kojoj se trudila biti ljubazna. Mlada, sigurna u sebe, kći bogatog oca, osoba navikla da dobije ono što želi.
- Iznenađujuće, suze nisu došle. Umjesto toga, u njoj se nešto prelomilo. Kao da je unutrašnji porculan pukao, tiho, ali nepovratno. Kada se Eduard vratio kući i ugledao je s telefonom u rukama, nije se branio. Samo je slegnuo ramenima, tom kratkom, okrutnom gestom koja je rekla više od bilo kakvog priznanja. Govorio je o tome kako su odavno samo cimeri, kako se ona promijenila, kako više ne vidi u njenim očima ono što je nekad vidio.
U tom trenutku Aлина je shvatila da problem nikada nije bio u njoj, u umoru, u nedostatku dotjeranosti ili tišini. Problem je bio u tome što je predugo pristajala da bude nevidljiva. I upravo tada, prvi put nakon dvanaest godina, osjetila je da se njen život možda ne završava, nego tek počinje
