Znate one dane kada nam dođu kao da nam je nešto,osjećamo se nemirno kao da nas nešto guši.Tema našeg današnjeg teksta je baš ta,ta tjeskoba kako se osjeća i kako se čovjek može izboriti s njom.
U životu svakog čovjeka postoje trenuci kada tijelo i um više ne funkcionišu onako kako smo navikli. Promjene dolaze tiho, gotovo neprimjetno, ali ostavljaju dubok trag. Naše tijelo s 20 godina reaguje sasvim drugačije nego s 30, 40 ili 50. Fizička izdržljivost se mijenja, ali ono što često zanemarujemo jeste koliko se mijenja i naša psihička snaga. U toj tihoj tranziciji često se pojavi neugodni saputnik – anksioznost.
Anksioznost nije obična briga, nije samo nelagoda pred važan razgovor ili uzbuđenje prije velikog životnog događaja. Ona je duboko ukorijenjen emocionalni i fizički odgovor organizma na situacije koje mozak doživljava kao prijetnju – čak i kada realne prijetnje nema. To je snažan, složen mehanizam odbrane koji se aktivira često bez upozorenja, bez logičnog uzroka i bez mogućnosti da se lako objasni drugima. Osobe koje pate od anksioznosti često se osjećaju neshvaćeno, usamljeno i izgubljeno u vlastitom tijelu.
Simptomi koje je lako zanemariti – ali nikako ne smijemo
Jedan od najvećih problema s anksioznošću jeste to što se ona razvija postepeno. Ne dolazi kao udar munje, već kao kap koja polako puni čašu dok ne prekipi. Mnogi simptomi u početku izgledaju bezazleno – napetost u ramenima, blaga vrtoglavica, povremeno plitko disanje, osjećaj da vam noge klecaju ili da ste “odsutni” iz svog tijela. No, s vremenom, ovi simptomi se pojačavaju i mogu dovesti do ozbiljnih problema u svakodnevnom funkcionisanju.
- Kod nekih ljudi, anksioznost se manifestuje kroz fizičke simptome kao što su trnci u ekstremitetima, bol u grudima, stezanje vrata, bolovi u vilici ili čak u licu – simptomi koji često liče na druge zdravstvene probleme i dovode do pogrešnih dijagnoza. Srce lupa ubrzano, disanje postaje ubrzano i plitko, dlanovi su vlažni čak i bez fizičke aktivnosti, a tijelo je stalno u stanju pripravnosti. Osjećaj gubitka kontrole nad sobom i stvarnošću postaje sve češći. Ljudi se počinju osjećati kao da su “izvan sebe”, kao da su promatrači vlastitog života, što dodatno pojačava osjećaj straha i nelagode.
Mentalna težina koja paralizira um
Mentalni aspekt anksioznosti je posebno iscrpljujući. Um postaje poput mašine koja nikada ne prestaje raditi – stalno vrti misli, stvara scenarije, zamišlja najgore moguće ishode. To su tzv. „što ako“ misli koje nikada ne staju. Šta ako se nešto loše desi? Šta ako ne uspijem? Šta ako se osramotim? Svaka neizvjesnost postaje potencijalna prijetnja. Osoba osjeća potrebu za kontrolom nad svim aspektima života, a ta kontrola postaje neuhvatljiva. U takvom stanju, sposobnost koncentracije drastično opada, donošenje odluka postaje iscrpljujuće, a i najjednostavniji zadaci izgledaju preteško.
Stalni psihički pritisak dovodi i do fizičkog umora. Mozak i tijelo nemaju priliku za odmor. Umor postaje hroničan, a dani se pretvaraju u borbu – ne za postizanje ciljeva, već za preživljavanje dana.
Anksioznost mijenja ponašanje i život
Ljudi pogođeni anksioznošću često nesvjesno mijenjaju svoje ponašanje. Počinju izbjegavati situacije koje su im nekada bile svakodnevnica. Odlazak na posao, fakultet, trgovinu, pa čak i obično druženje može postati nepremostiva prepreka. Svaki društveni kontakt može izazvati paniku, stid, sumnju u sebe. Takvo povlačenje iz svakodnevnog života stvara osjećaj usamljenosti i dodatno pogoršava stanje.
Biološki gledano, anksioznost je rezultat aktivacije prirodnog „bori se ili bježi“ odgovora tijela – sistema koji nas je hiljadama godina štitio od stvarnih prijetnji. Međutim, današnji stresori nisu predatori, već računi, očekivanja, kritike, društvene mreže, tempo života. Naš mozak, nažalost, ne pravi uvijek razliku.
Različiti oblici, isti korijen
Anksioznost može imati različita lica. Kod nekih dolazi u obliku paničnih napada – iznenadnih, intenzivnih epizoda straha koje dolaze niotkuda, ostavljajući osobu fizički i emocionalno iscrpljenu. Kod drugih se razvijaju specifične fobije – intenzivni strahovi vezani za određene situacije, predmete ili mjesta. Tu je i socijalna anksioznost, gdje je strah od tuđeg mišljenja toliko izražen da osoba izbjegava gotovo svaki oblik socijalne interakcije.
Važno je razlikovati uobičajenu, kratkotrajnu zabrinutost od hronične, klinički značajne anksioznosti. Svi se ponekad osjećamo uznemireno pred važne događaje. Ali kada simptomi traju sedmicama ili mjesecima, kada dolaze bez očiglednog razloga i kada ometaju vašu sposobnost da normalno funkcionišete, tada je vrijeme da se potraži pomoć.
Anksioznost nije slabost, već signal
Važno je znati da anksioznost nije slabost karaktera niti lični neuspjeh. To je odgovor preopterećenog sistema koji vapi za predahom, za ravnotežom. Dobra vijest je da anksioznost nije kraj puta – postoji mnogo načina kako se može ublažiti i držati pod kontrolom.
Psihoterapija, podrška bližnjih, zdrave navike, fizička aktivnost, pravilna ishrana, tehnike disanja, pa u nekim slučajevima i lijekovi – sve to može napraviti ogromnu razliku. Prvi korak je priznati sebi da nešto nije u redu, zatim potražiti stručnu pomoć. To nije slabost – to je znak hrabrosti.
Briga o mentalnom zdravlju jednako je važna kao i briga o tijelu. Razumijevanje šta je anksioznost prvi je korak ka vraćanju ravnoteže, pronalasku unutrašnjeg mira i ponovnom povezivanju sa sobom.
