BONUS TEKST
Brinula sam o baki tokom njenih poslednjih godina, dok su se moja braća i sestre fokusirali na svoje porodice. Kada je preminula, oni su dobili njen nakit; meni je ostao samo njen stari auto. Slomljena, ostavila sam ga da stoji godinu dana.
Danas sam ga prvi put provozala. Kaseta je počela da svira — bio je to bakin glas. Rekla je: „Otvori kasetu, draga Sara!“ Otvorila sam je — i ostala bez reči. Unutra je bio poveći snop novca i gomila pisama, sva napisana bakinim prepoznatljivim rukopisom. Briznula sam u plač.
Nisam imala pojma da je štedela taj novac za mene, i to u trenutku kada mi je bio najpotrebniji. Ali još dragocenije od novca bile su njene reči. U pismima mi je govorila koliko me je volela, koliko je cenila vreme koje smo provele zajedno.
- Rekla je da je moja dobrota moj najveći dar i da sam se brinula o njoj ne znajući ništa o novcu koji je čuvala — i da je zbog toga bila neizmerno ponosna na mene. Ta pisma su mi dala snagu. Ona su moje pravo nasledstvo.Mnogi roditelji nesvjesno prave greške u pristupu svom djetetu, misleći da će određene metode pomoći da ga vaspitaju na pravi način. Međutim, ono što često zaboravljaju je da, iako dijete ponekad djeluje zrelo i pokazuje sposobnost da razumije stvari, ono nije odrasla osoba i ne može da shvati suptilne ili prikrivene poruke koje mu šalju.
U svakodnevici djeca prave razne nestašluke i postupke koji mogu iznervirati roditelje, ali način na koji odrasli reaguju u tim trenucima ima ogroman uticaj na formiranje djetetove ličnosti i njegov emocionalni razvoj. Jedna od najčešćih grešaka je uvjerenje da je ignorisanjem moguće vaspitati dijete.
Ova taktika može imati efekta među odraslima, gdje se ignorisanje ponekad tumači kao kazna ili znak da treba popraviti grešku i izgladiti situaciju. Ali kod djece ovakav pristup daje potpuno drugačiji rezultat. Mališani često osjećaju da roditeljsko ignorisanje znači povlačenje ljubavi – i to baš onda kada im je najpotrebnija.
Važno je postaviti granice u odnosu roditelj – dijete, ali one ne smiju biti ispunjene tišinom i odbacivanjem. Kada se roditelj udalji i okrene glavu od djeteta, ono uči opasnu poruku: da mora da se dokazuje i bude besprijekorno kako bi zaslužilo ljubav i pažnju.
- Zamislimo situaciju: šestogodišnji dječak slučajno prospe supu po stolu. Njegov otac reaguje burno – izdere se, a zatim zaćuti i potpuno ga ignoriše. Dječak pokušava da mu priđe, da ga dodirne ili dobije bilo kakvu reakciju, ali otac ostaje hladan, tih i zatvoren. U tom trenutku dijete počinje da razmišlja: “Vrijedim samo kada ne griješim. Možda je bolje da odem u sobu i postanem nevidljiv.”
Takve situacije ostavljaju dubok trag. Dijete usvaja poruku: “Kriv sam čak i kada nisam.” I upravo taj unutrašnji glas često ga prati i u odraslom dobu, utičući na samopouzdanje, odnose s drugima i sposobnost da prihvati sebe.
Da bi se ovakav obrazac izbjegao, roditelj bi trebalo da ostane prisutan čak i kada postavlja granice. U opisanoj situaciji zdraviji pristup bi bio da kaže: “Prosuo si supu, hajde da zajedno obrišemo.” Time roditelj šalje poruku da je spreman da kritikuje ponašanje, ali da i dalje voli i prihvata dijete kao osobu. Na ovaj način dijete uči da ljubav nije uslovljena savršenstvom i da roditelj ostaje uz njega čak i kada pogriješi.
- Slične greške dešavaju se i u svakodnevnim sukobima među braćom i sestrama. Na primjer, četvorogodišnja djevojčica udari brata u naletu bijesa. Majka je izgrdi i potom ode u drugu prostoriju, ignorišući djetetove pokušaje da joj priđe. U tom trenutku djevojčica osjeća da nije vrijedna ljubavi jer nije bila savršena. U njenoj podsvijesti počinje da se razvija uvjerenje da mora da se trudi i dokazuje kako bi bila viđena i prihvaćena u porodici.
Mnogo korisnije bi bilo da majka smiri situaciju uz jasnu granicu: “Ne smiješ udarati brata. Hajde da sjednemo da se oboje smirite.” Tako dijete uči da roditelj ostaje tu čak i kada ono pogriješi i da uvijek postoji prilika da se ponašanje popravi bez osjećaja srama ili odbacivanja.
Za djecu, naročito u ranim godinama, ključno je da osjete da ljubav ne nestaje kada naprave grešku. Oni moraju naučiti da ljubav liječi, dok tišina i odbacivanje ranjavaju. Roditelji koji biraju prisutnost i razumijevanje, čak i u teškim trenucima, pomažu svom djetetu da razvije zdrav osjećaj vlastite vrijednosti i emocionalnu stabilnost.
Djetetu ne treba roditelj koji se povlači kada stvari postanu izazovne. Potreban mu je roditelj koji ostaje, vidi ga, vodi kroz greške i svojim ponašanjem pokazuje da je ljubav stalna i ne zavisi od savršenstva.
