U današnjem članku vam pišemo na temu porodičnih rana i načina na koje se sudbina ponekad pobrine da pokaže šta je u čovjeku pravo bogatstvo. Ovo je priča koja govori o braći, nepravdi i neočekivanoj dobroti, ispričana jednostavnim tonom kao da je prepričava bloger koji vjeruje da se iza svakog teškog događaja krije važna lekcija.
Sve počinje danom kada je u kući Hasića nestalo starog oca, čovjeka koji je cijeli život radio da svojoj djeci ostavi kuću, zemlju i mir. Umjesto mira, zavladala je tišina koja je nagovještavala da će se odnosi teško popraviti. Emir, stariji sin, godinama se ponašao kao glava kuće i važan poslovni čovjek. Bio je širokih ramena, glasnog stava i uvjerenja da se život mjeri samo novcem. Tarik je bio njegova potpuna suprotnost: blag, skroman, zapravo tiha snaga porodice, onaj koji je ocu bio oslonac do posljednjeg daha.
Kada je došlo vrijeme da se prepiše imovina, svi su vjerovali da će se braća dogovoriti kao dva odrasla čovjeka. Očevina je bila velika i vrijedna, ali niko nije slutio da postoji papir koji će sve porušiti. Emir je pred notarom izvadio drhtavo potpisan ugovor o doživotnom izdržavanju. Po njemu, sva imovina prelazila je samo njemu. Ljudi su bili zatečeni. Tarik je ostao bez kuće, bez zemlje, bez ijednog materijalnog traga svoga oca.
Najgore od svega bilo je to što je Emir ostao hladnokrvan. Nakon izlaska iz suda govorio je kao da je učinio uslugu bratu, uvjeren da Tarik ne zna upravljati imanjem i da bi ga samo “potrošio”. Tarik je pokušao pronaći trag ljudskosti u njegovim riječima, ali ga nije našao. Umjesto svađe, odlučio se okrenuti i krenuti iz početka. Rekao je samo tiho da imetak ne liječi dušu i da mu, ako ništa, Bog vidi u čijem srcu šta stoji.
- Tarik je tako započeo život ni iz čega. Radio je po gradilištima, istovarao robu, štedio sitno po sitno. Uspio je kupiti stariji karavan i počeo raditi kao taksista i dostavljač. Taj automobil bio mu je ponos, ne zato što je bio luksuzan, nego zato što je predstavljao njegov trud i upornost.
Emir je živio drugačije. Trošio je očevu ostavštinu kao da nikada neće nestati. Kupovao skupe stvari, ulagao u poslove koji nisu bili čisti, okruživao se ljudima koji su uživali njegov novac. Ali takvi prijatelji nestaju čim nestane i novac. Kada je Emir teško obolio, ostao je sam. Dijagnoza na bubrezima bila je ozbiljna i zahtijevala operaciju u inostranstvu. On to nije mogao priuštiti, jer je sve što je imao već potrošio ili prodao.
Tarik je vijesti čuo slučajno. Ljudi su komentarisali sa dozom zluradosti. Govorili su da je pravda stigla, da je život vratio dug. Ali Tarik u sebi nije mogao osjetiti mržnju. Sjeo je u svoj auto one večeri i dugo razmišljao. Gledao je u volan kao u starog prijatelja, svjestan da mu je to jedini pravi oslonac u životu. Ako ga proda, vraća se na početak. Ali ako ga ne proda, znao je da njegov brat vjerovatno neće dočekati liječenje.
Tarik se te noći borio sa sobom, ali je u njegovoj glavi stalno zvučala očeva rečenica da krv nije voda i da se prava vrijednost čovjeka vidi kada ostaneš sam pred teškim odlukama. Ujutro je prodao auto ispod cijene, samo da dobije novac odmah. S kovertom u džepu otišao je u bolnicu gdje je Emir čekao sumornu sudbinu.
- Kada je Tarik ušao u sobu, Emir se postidio vlastitog života. Ležao je slab, ispijen, bez trunke nekadašnje nadmenosti. Nije mogao ni gledati brata u oči. Tarik nije došao da mu nešto prebaci. Prišao je, položio kovertu na njegovu posteljinu i rekao da je sve riješeno — operacija, put, smještaj.
Emir je drhtavim prstima otvorio kovertu i kada je shvatio da mu brat daje sve što ima, počeo je plakati. Bio je to čovjek koji je izgubio sve, ali u tom trenutku prvi put je shvatio da je najveći gubitak bio onaj moralni, onaj koji ga je godinama nosio prema dnu. Tarik ga je samo tiho podsjetio da je brat bratu oslonac, ma koliko puta pogriješio.
Operacija je uspjela. Emir se oporavio, ali više nije bio čovjek koji se razmeće imanjem. Počeo je raditi rame uz rame s Tarikom, zahvalan za svaku priliku da pokaže da se može promijeniti. Iako Tarik nije želio povrat novca, najveća isplata bila je to što su se braća ponovo našla, očišćena od tereta prošlosti.
I tako, dok je Tarik ostao bez auta, dobio je ono što novac ne može kupiti — mir i vraćenog brata. A Emir je, nakon što je sve izgubio, otkrio šta znači imati nekoga ko te voli bez interesa, onako kako samo prava porodica zna
