Današnja priča majke Ramize je jako bolna i nevjerovatna.Nakon 26 godina saznala je ono što je srcem oduvijek osjećala da je njeno dijete živo.Ovo je priča majke Ramize…
Postoje priče koje su toliko nevjerovatne, toliko složene i bolne, da bi i najbolji scenaristi svijeta teško mogli osmisliti nešto slično. Sudbina Ramize Vuković iz Tuzle upravo je takva. Njena životna priča sadrži sve elemente jednog dramskog romana – ljubav, iščekivanje, sumnju, gubitak, borbu za istinu i, nakon više od dvije decenije, šokantno otkrovenje koje je promijenilo sve.
Ramiza je bila obična žena sa velikim snovima. Udala se iz ljubavi, zajedno sa mužem živjela kao podstanar, skromno, ali sretno. Njihovi snovi su bili jednostavni: dom, djeca, porodica. Kada je ostala trudna, pomislila je da se njihove želje napokon ostvaruju. Međutim, trudnoća je već od samog početka bila neobična. Već u trećem mjesecu stomak joj je bio nesrazmjerno velik. Ljudi su se čudili, a ona je, zbog fizičkih tegoba, morala već tada na bolovanje.
- “U trećem mjesecu otišla sam na bolovanje jer mi je stomak bio ogroman. U sedmom mjesecu dobila sam neki osip i završila u bolnici. Sumnjali su da mi je pukao vodenjak, pa su me prebacili u Gradinu. Tamo mi je jedna doktorica dala injekciju, i do jutra – kao rukom odnešeno. Simptomi su nestali. Tad sam već počela sumnjati da nešto nije kako treba…”, počinje Ramiza svoju ispovijest.
Doktorica joj je tada prvi put rekla da nosi trojke. Pitala ju je želi li ostati u bolnici na čuvanju trudnoće, pa čak ponudila i transport helikopterom u Sarajevo. Ramiza, iscrpljena i u strahu, odbila je. Vratila se kući, ni ne sluteći da će dan porođaja promijeniti sve.
“Dan uoči porođaja prala sam tepih. Bila sam teška, troma, ali sam osjećala potrebu da pripremim dom za dolazak beba. U ponoć sam prokrvarila. U kolima Hitne pomoći rekli su mi da moraju voditi posebnu pažnju o meni, a meni ništa nije bilo jasno. U porođajnoj sali su me stavili da se prirodno porodim, iako je doktor insistirao na carskom rezu. Treći dan sam vrištala od bolova. Anesteziolog je tada rekao: ‘Hitno injekcija! U salu odmah!’ I to je bilo to… Uspavala sam se. Nakon toga, ništa više ne znam.”
Kada se probudila, dočekala ju je vijest koju nikada neće zaboraviti.
“Probila sam oči i vidim Čedu – dolazi s nekim papirima. Kaže mi da ih potpišem. I onda, kao da mi kaže usput, onako na vratima: ‘Dvoje djece su živo. Treće je umrlo.’ Iz anestezije nisam mogla reagovati. Samo da sam mogla, privukla bih ga da mi objasni – šta se tačno desilo?”
Uskoro u sobu ulazi doktor – sa nepoznatim muškarcem i ženom. Ponašanje im je bilo čudno, hladno, nelogično. Žena je dirala Ramizu po čelu, gledala joj kosu, a onda nešto šapnula doktoru i svi su brzo napustili sobu. Ramizi su sve lampice u glavi upaljene – nešto nije bilo u redu.
“Bila sam 10 dana u bolnici. Nijedan doktor me nije došao pitati kako sam. Samo supruga jednog doktora, sad su u Njemačkoj, krišom mi je brisala čelo i davala vode. Spasila mi je život. Ostali – tišina.”
- Kad je izašla iz bolnice, rečeno joj je da bebe moraju ostati u inkubatoru. Međutim, 10 dana kasnije, zajedno sa suprugom odlučila je da ode i lično ih vidi.
“Dolazimo, babica mi kaže da ih ne mogu vidjeti jer su u inkubatoru. Kad sam rekla da ću zvati policiju – odmah je otišla ‘nešto da provjeri’. Vratila se s dvije djevojčice. I bile su potpuno normalne. Zdrave. Nikakvog inkubatora nije bilo.”
Od tog dana, u Ramizi raste uvjerenje da je treće dijete – živo.
“Osjećala sam to. U dubini duše. Znala sam. Nema te zemlje u kojoj se nisam raspitivala. Kada sam se oporavila, otišla sam po dokumentaciju. Dali su mi samo potvrdu o smrti. Nema ni jedne medicinske informacije, ni dijagnoze, ni liječenja. Ništa.”
I onda – nakon 26 dugih godina – istina izlazi na vidjelo. Na najneobičniji način.
“Jednog dana moje kćerke me zovu i kažu da imaju nešto za mene. Mislila sam, donijele su mi neku odjeću. Umjesto toga, drugarica moje Sandre je donijela časopis ‘Svet’. Listale su ga, i Sanja je odjednom stala. Ugledala je sliku djevojke na estradi. Prepoznala je sebe. Ili nekog tko izgleda kao da je njena kopija. Bila je to Dijana – djevojka koja je nastupala u folk show programu.”
Ali prije tog otkrića, Ramizu je posjetila još jedna žena.
“Pojavila se na mojim vratima, zatražila vode. Pitala sam je da uđe, da popije kao čovjek. Sjela je, gledala moje kćerke, i upitala jesu li to moja djeca. Ispričala sam joj sve. Tada mi je rekla da zna za slučaj u okolini Živinica. Rekla mi je: ‘Dobit ćeš jednu sliku. I sve ćeš znati.’ Dodala je i da je u sve umiješan moćan čovjek. Bila sam zbunjena, ali i puna nade.”
Na kraju, kad je Dijana pronađena i kad je kontaktirala Ramizu, šok je bio prevelik za Ramizinog supruga.
“Kad me nazvala i rekla da je naše dijete, moj Aldi je samo stavio ruku na srce. Nije rekao ni riječ. Otišao do kuhinje po vodu i – samo se srušio. Umro je na licu mjesta. Hitna i policija su samo konstatovali smrt. Srce mu nije izdržalo. Od uzbuđenja je doživio infarkt.”
Danas, Ramiza želi samo jedno – da sve njeno djeca budu zajedno. Dijana, njene dvije sestre i brat.
“Imam sve papire. I DNK. Ne izmišljam. Govorim istinu. Ljudi sumnjaju, ali ja znam šta se dogodilo. I idem do kraja. Pravdu ću tražiti u Strazburu ako treba. Ja sam žena koja stoji iza svojih riječi.”
