Nikola Kolja Pejaković je u svojoj pripovijesti podijelio svoju osobnu borbu s porocima, ističući i svoje duboko razumijevanje pravoslavne vjere i Kristova nauka. Nikola Pejaković Kolja, čovjek koji je besprijekorno spojio glazbu, glumu, režiju i scenarij, prošao je buran životni put.
Njegov značajan doprinos raznim ulogama ostavio je trajan utjecaj na povijest kazališta, dok njegov osobni život nije bio bez izazova. Prošle je godine Nikola Kolja Pejaković održao zadivljujuće predavanje koje se najbolje može opisati kao osobna ispovijest, gdje je otvoreno govorio o svojoj borbi s porocima, značaju heroina u svom životu, svom putu izliječenja od ovisnosti i istraživanju pravoslavlja.
vjeru, što ga je naposljetku navelo da ne slijedi monaški put. U razdoblju kada sam se zanio svojim talentima i počeo ih zlorabiti i kada je moje prekomjerno konzumiranje alkohola doseglo vrhunac, zatekao sam se kako sam se bavio kafanskim tučnjavama i vrijeđao druge. U to vrijeme, kada sam već bio u dubokoj jami, taj je “heroin” napravio svoj veliki ulazak.
Postoji zlonamjernost veća od bilo koje druge. Kad pojedinac počne sličiti umjetniku, kad kroči tim putem… Umjetnost je zauzela mjesto mog duhovnog postojanja. Slikari i glazbenici postali su moja božanstva, a ja sam pokušavao oponašati njihov zanat. Kad sam došao do svoje najniže točke, obratio sam se Bogu. Bio sam u dubini očaja u kojem sam se našao. Baš kao što Srbin traži utjehu u crkvi za vrijeme oluje, moje iskustvo nije jedinstveno.
Postoje priče o ovisnicima o drogama koji traže utočište u vjeri, ali vjerujem da postoji nešto više od toga. To je potraga za iskupljenjem i lijekom za njihovu nevolju. Pravoslavlje posjeduje moć da pobijedi ove borbe. Dok se moj ego srušio i suočio sam se sa surovom stvarnošću da nemam izlaza, krenuo sam na putovanje kako bih istražio svoj život i svoju vjeru. Tada sam shvatio svoja pogrešna uvjerenja.
Na isti način na koji nas sada uče oponašati Kristovo ponašanje, tijekom tog vremena, bio sam upućen da oponašam postupke umjetnika: piti, drogirati se, pušiti, pa čak i samoozljeđivati ubrizgavanjem droge u svoje vene. Poticala sam se i na razne spolne perverzije. Na primjer, saznao sam da je poznati pjesnik Charles Baudelaire svoja djela pisao pod utjecajem hašiša.
Naravno, odlučio sam i sam isprobati. Budući da nisam ni pjesnik ni boem, hašiš mi je postao jedino utočište. Utjecaj heroina na mene bio je poput iznenadnog, uzbudljivog udarca. Bilo je to tako ugodno iskustvo da nisam mogao a da se ne zapitam zašto me to ranije nije upoznalo. Činilo se da drži ključ svih mojih problema, iskorijenjujući svaku bol ili poteškoće s kojima sam se suočavao.
Međutim, došlo je i s neugodnim posljedicama mamurluka. Unatoč svojim prednostima, pružio je privremeni bijeg od neprestanih egzistencijalnih pitanja koja su me mučila – o svrsi našeg postojanja i prirodi ove zbunjujuće pustolovine koju zovemo život”, rekao je Pejaković. Dok mi je život visio o koncu, priča on, moji su roditelji, svjedoci mojeg pogoršanja stanja u Beogradu, očajnički krenuli u potragu za medicinskom intervencijom.
Tijekom jednog intervjua otvoreno je priznao štetan utjecaj svojih poroka, priznajući da oni nisu uništili samo njega, već i one oko njega, posebice njegovu majku koja je jako patila kad se suočavao s neuspjesima, dok je cijelo vrijeme od sebe skrivao svoj izgled izazvan drogama. otac. Tek kad sam doživio pad, dok nisam uronio u vlastiti otpad, doista sam shvatio pravi značaj darova i što oni podrazumijevaju.
Nakon izlaska filma Lepa sela lepo gore, moje kolege glumci Nikola Kojo, Dragan Bjelogrlić, Milorad Mandić Manda i drugi pokrenuli su inicijativu da me prime u bolnicu na početno liječenje. Tijekom dvanaestodnevnog boravka prvi sam se put uspješno oslobodio zagrljaja heroina. Iskustvo je bilo transformativno, kao da je moje cijelo biće zamijenjeno novim. Skinula sam dvanaest kilograma.
Međutim, usprkos tom napretku, na kraju sam se vratio i nakon dva ili tri mjeseca ponovno sam počeo koristiti heroin. Pokušao sam bezbroj puta, desetak do petnaest, da se jednom zauvijek riješim ovisnosti. Na svom putu oporavka našao sam se u brojnim bolnicama od Beograda do Züricha. U pokušaju da pronađu rješenje, različiti pojedinci i medicinske ustanove eksperimentirali su s različitim metodama liječenja na meni, zbog čega sam se osjećao kao ispitanik.
Unatoč mojoj želji za čistim događajem, moj je um bio pretrpan i lišen svake duhovne veze. Bez prisutnosti Krista, vjere ili Boga, istinsko ozdravljenje činilo se nemogućim. Međutim, prekretnica je bila kada mi je mama predložila da odem kod akupunkturiste u Bulevaru Kralja Aleksandra. Kako bih ispunio majčinu želju, svratio sam kod svog trgovca prije nego sam posjetio tu ženu. Znalački je napravio joint infuziran heroinom, što je četvrti način konzumiranja ove supstance, nakon ubrizgavanja, ušmrkavanja i pušenja na foliji.
Međutim, pojedinosti ovog procesa nisu relevantne za moj trenutni cilj, a to je da ne otkrijem točan postupak. S džointom u ruci, nastavio sam susret s pojedincem, izuvši cipele i prišavši liječniku. Prilazeći joj, postavlja me točno ispred sebe. Raspitujući se o mojim navikama pušenja, osjetila je miris nikotina koji se širio iz mog daha. Ponavljajući pitanje i naglašavajući važnost iskrenosti, nastavljam poricati bilo kakvu naviku pušenja. Istina, ne pušim, ali pušim, iako se ona o tome ne raspituje.
Naposljetku, on me otpušta iz svog ureda, dajući duboku izjavu – samo božanska intervencija može vam pomoći, jer ja nisam sposoban. Pribravši se, izlazim i razmišljam o suludosti susreta”, rekao je Pejaković. U tom konkretnom slučaju, on naglašava svoj iskreni ateizam, tešku ovisnost o drogama, duboku glupost i sveukupnu izazovnu prirodu. Ispostavilo se da sam bio u zabludi i da sam skrenuo s kursa. Osim svojih prijašnjih postupaka, žena mi je ljubazno zabilježila naslove triju knjiga na komad papira.
Taj sam papirić donio majci, obavijestivši je da me ne šalje natrag tim budalastim pojedincima, i zaigrano joj ga pružio rekavši: “Evo recepta, pa ga odnesi u apoteku.” Nažalost, nedužno je odlučila kupiti te knjige. Moja majka sada boluje od demencije. Srećom, dobio sam priliku popraviti se, brinuti se za nju i biti sin kakvog zaslužuje. Ona nabavlja one knjige koje sam nekoć odbacio i prezirao, upućujući me da sklonim te popularne knjige.
Bilo je vrijeme kada sam uronio u autobiografiju Malcolma X-a, saznao o njegovom obraćenju na islam dok je bio u zatvoru, svjedočio njegovim pobožnim molitvama Allahu i preispitivao svoje postupke. Pristupajući knjizi na tipičan način, naletio sam na “Apologetic Reader” i doživio osjećaj sličan mom prethodnom susretu s heroinom, osim što sam ovaj put osjetio osjećaj usklađenosti.
Samouvjereno sam izjavio sebi i onima oko sebe da je to dio koji nedostaje za kojim sam tragao, jer je sve što je napisano na njegovim stranicama odjekivalo istinom. Postalo je očito da su me drugi zasuli suvišnim informacijama, namjerno me zakopali u pokušaju da mi otupe intelekt i dovedu me do ludila. Ideju da je vjera privatna i intimna stvar, o kojoj se ne raspravlja, izmislili su drugi. Ali o čemu bismo onda trebali raspravljati? Uključiti se u razgovore o sukobima i dužnosnicima? Zanemariti spominjanje Kristova imena? Dok god sam živ, izgovarat ću Njegovo ime.
U mojoj televizijskoj seriji, dokle god postojim, uvijek će postojati lik svećenika. To je zato što je publika vjerno pratila Bulajićeva komičarska ostvarenja već šest desetljeća”, izjavio je. Kako on naviješta, počinje njegov hod prema Crkvi Kristovoj. Želja da prigrlim redovnički život i postignem trenutnu svetost izjedala me od trenutka kad sam kročio na ovo mjesto. Moje su namjere bile jasne, ali poštovao sam tvoju slobodu da slijediš vlastiti put.
