Gotovo svaka nacija u svijetu posjeduje tajnu službu, a po snazi ruski KGB odmah je iza američkog FBI-a. Ipak, iu bivšoj Jugoslaviji postojala je tajna služba koja je bila izrazito stroga. Dušan Reljić oglasio se na prvim društvenim mrežama i podijelio sve što zna o svom ujaku koji je nestao prije 64 godine, i to s pravom, jer je bilo malo podataka.
Rođen 1937. godine u tadašnjem Skender Vakufu, 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka doselio se u Pančevo, gdje je od strica izučio postolarski zanat. Čini se da je u to vrijeme imao djevojku koja je čekala dijete. Nakon dugogodišnjeg života i rada u Pančevu, jedne večeri nije se vratio u svoj stan, a nije se vratio ni sutradan ni prekosutra. Bogoljubu Raljiću se izgubio svaki trag.
Dušan nastavlja tražiti svog ujaka, upuštajući se u razgovore s drugima i razmjenjujući sjećanja kako bi otkrio djeliće informacija, i dalje otkrivajući intrigantne detalje. Šezdeset i četiri godine kasnije, on ostaje neumoljiv u svojoj potrazi da otkrije što se dogodilo njegovom ujaku Bogoljubu. “Iako je prošlo mnogo vremena i slabi znaci, Dušan navodi da svaka manja promjena nosi značaj.
Svaki novi detalj ulijeva mu nadu i motivira ga da ustraje u ovoj vrlo zahtjevnoj potrazi, posebno u posljednje tri godine. ‘Bezbrojne godine su prošla, samo Bog zna koliko uspjeha čeka… U otkrivanju imena djevojke iz tog razdoblja pomogao mi je jedan iskreni pojedinac iz Pančeva, gdje je tih godina živjela i radila, te da je kod nje rodila sina. ujakovo prebivalište’, priča Dušan za Telegraf.rs osvrćući se na sam početak pripovijetke…Godine 1957. raspoređen je na službu u Varaždin. Njegov stric Dušan boravio je u Pančevu, odakle je naš Bogoljub održavao redovnu prepisku s prijateljima. Za vrijeme služenja vojnog roka dobio je poziv od rođaka i naposljetku je otputovao u Pančevo, gdje je, prema kazivanju bratića Dušana i drugih, njegov stric u to vrijeme držao obućarsku radnju.
Sve je bilo pismeno dokumentirano, a njegov otac Nikola bio je među rijetkim pojedincima toga doba koji su posjedovali sposobnost čitanja i pisanja; bio je izvanredan domaćin, visoko cijenjen i lokalno i šire. Shvatio je da život u ledu i stočarstvo više ne odgovaraju mladima, budući da zima u tom kraju traje šest mjeseci.
- Dušan spominje da se čuo s bratom u Pančevu, predlaže mu da živi kod njega i završi obućarski zanat. Sa dvadeset tri godine Bogoljub se preselio u Pančevo kod strica u Ulicu braće Jovanović. Prema riječima poznavatelja, među kojima je bio i Dušan, brzo je savladao zanat i pokazivao jaku radnu etiku. Međutim, njihovi životi krenuli su neobjašnjivim obratom, pretvorivši se u neriješenu misteriju.Šezdeset i četiri godine kasnije od Bogoljuba nema ni traga ni glasa. Tog dana nakon šetnje Bogoljub se nije vratio u stan. Noć je prošla bez njega, a do jutra je soba ostala prazna. Nagađali su: “Možda je ostao kod kolege.” No, kako su prolazili drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba i dalje nije bilo riječi. Nadali su se da će se konačno pojaviti, jer do sada nije bilo slučajeva da je išao u šetnju.
U početku su oklijevali obratiti se miliciji jer nisu bili sasvim sigurni da nije bio regrutiran dok je bio u inozemstvu, a koja je bila izrazito aktivna te godine. Njihovom strahu pridonijela je i zabrinutost za vlastitu sigurnost zbog provjera OZNE i UDBA-e, posebno s obzirom na rodbinu koja je bila zaposlena u JNA, objašnjava Dušan. Kamo god su putovali, slala su se pisma.
Njegovi roditelji, iz Bosne, nagovarali su ga da ih ne posjećuje. On, međutim, nije odgovorio. Jednog jutra, misteriozna djevojka stigla je na vrata njihova stana i iznenadila sve. “Je li tu Bogoljub Raljić?” upitala je. “Ja sam mu djevojka i trudna sam. On ne zna za ovo, a budući da nije bio u kontaktu, došla sam ga pronaći.” Djevojke su je obavijestile da je, nažalost, Bogoljub već neko vrijeme odsutan i da ne znaju gdje se on nalazi.
Nakon što je otišla, Dušan je ispričao da se vraćala još nekoliko puta. Dušan smatra da je zamislivo da dječak čija je djevojka s Bogoljubom rodila dijete sada ima oko 60 ili 61 godinu. Da bi uspostavio kontakt s njim, on je pokrenuo cijeli ovaj pothvat. Unatoč naporima Bogoljubovih roditelja, rodbine i prijatelja da ga pronađu – slali su pisma i raspitivali se gdje se nalazi – nije bilo odgovora ni viđenja.
- Njihova je vjera ostala jaka, slična otpornosti koju su pronašli u njihovoj domovini, ali ipak su naišli na neuspjeh. Tada se u njihovim životima pojavio tračak nade, koju dijeli i Dušan. Nakon višegodišnje potrage otkrio je da se djevojka zove Milena, da je zaposlena u Tvornici žarulja u Pančevo, te da ima prebivalište u Ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. Zastali su na tom mjestu.
Naziv ulice se mijenja, a kvart mijenja svoj oblik; Nažalost, sada se sve promijenilo. On je na rubu da odustane od ove potrage jer, kako kaže, postoje samo dvije mogućnosti – ili promijeniti svoj identitet ili okončati svoj život. Željni smo saznati još mnogo toga, ne konkretno o Bogoljubu, ali barem nešto više o gospođi Mileni, za koju bih iskreno volio da je još živa, kao i njen sin, koji dijeli našu krv i kojeg bih volio upoznati. Riječi su to Dušana, izražavajući nadu da će ova ionako tragična priča na kraju ipak pronaći tračak sreće.
