Bogoljub je pre 64 god otišao da prošeta i više se nije vratio: Usledio je šok kad je na vrata pokucala misteriozna žena

Gotovo svaka zemlja na svijetu ima tajnu službu, a ruski KGB je po moći odmah iza američkog FBI-a. I u bivšoj Jugoslaviji postojala je izrazito stroga tajna služba. Dušan Reljić rano se oglasio na društvenim mrežama kako bi otkrio sve informacije koje ima o svom ujaku koji je nestao prije 64 godine, što je opravdana odluka s obzirom na oskudnost dostupnih podataka.

• Rođen 1937. godine u Zakladi Skender, 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka preselio se u Pančevo, gdje je pod vodstvom strica stekao postolarski zanat. Čini se da je u tom razdoblju imao djevojku koja je iščekivala dolazak njihovog djeteta. Nakon što je niz godina proveo boraveći i radeći u Pančevu, jedne večeri nije se vratio u svoj stan, a ni sutradan ni prekosutra nije mu bilo traga.

Bogoljubu Raljiću se tako izgubio svaki trag. Dušan ustraje u potrazi za svojim stricem, aktivno razgovara s drugima i razmjenjuje sjećanja kako bi razotkrio djeliće informacija, dok neprestano otkriva zadivljujuće detalje. Šezdeset i četiri godine kasnije, nepokolebljiv je u svojoj odlučnosti da otkrije sudbinu svog strica Bogoljuba. Unatoč velikom protoku vremena i nedostatku dostupnih tragova, Dušan tvrdi da i najmanja izmjena ima veliki značaj.

• Svaki novi podatak ulijeva mu nadu i potiče njegovu odlučnost da nastavi ovu mukotrpnu potragu, posebice u posljednje tri godine. Brojne su godine prošle, a samo Bog zna koliki je uspjeh pred nama… U nastojanju da otkrijem identitet djevojke iz tog vremena, pomogao mi je jedan iskreni pojedinac u Pančevu, gdje je živjela i bila zaposlena u to vrijeme, a gdje je i rodila sina.

„Kod strica“, priča Dušan za Telegraf.rs, osvrćući se na početak ovog narativa… Godine 1957. dobio je službu u Varaždinu. Njegov stric Dušan ostao je u Pančevu, iz kojeg je naš Bogoljub održavao vezu putem redovnog dopisivanja s prijateljima. Ispunjavajući vojničku dužnost, dobio je poziv od rođaka i potom otputovao u Pančevo, gdje je, kako bilježe rođak Dušan i drugi, njegov stric u to vrijeme držao postolarsku radnju.

• Svi su događaji pomno zabilježeni u pisanom obliku, a njegov otac Nikola bio je jedan od rijetkih pojedinaca tog vremena koji su znali čitati i pisati. Bio je izuzetan domaćin, zaslužio je visoko poštovanje kako u lokalnoj zajednici tako i šire. Prepoznao je da način života povezan s ledom i stočarstvom više nije privlačan mladima, s obzirom da zima u toj regiji traje šest mjeseci.

Dušan navodi da je dobio poruku od svog brata koji živi u Pančevu, koji mu je predložio da mu se pridruži kako bi završio obućarski zanat. U dvadeset trećoj godini Bogoljub se preselio u Pančevo kod strica, nastanivši se u Ulici braće Jovanović. Stručnjaci, među kojima je i Dušan, tvrde da je brzo savladao svoj zanat i pokazao hvalevrijednu radnu etiku.

• Ipak, njihovo postojanje krenulo je neobjašnjivim zaokretom, pretvorivši se u neriješenu enigmu. Šezdeset i četiri godine je prošlo, a od Bogoljuba nema ni naznake ni poruke. Nakon šetnje tog dana, Bogoljub se nije vratio u stan. Noć je prošla bez njegove prisutnosti, a do jutra je soba i dalje bila prazna. Pojavila su se nagađanja: “Možda je kod kolege.” Ipak, kako su se odvijali drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba i dalje nije bilo poruke.

Održavali su nadu u njegov konačni povratak, jer nije bilo prethodnih slučajeva da je otišao u šetnju, a da se kasnije nije vratio. U početku je bilo oklijevanja da se obrati miliciji, što je proizlazilo iz nesigurnosti u vezi s tim je li bio regrutiran tijekom svog boravka u inozemstvu, razdoblja obilježenog značajnom aktivnošću.

• Dušan pojašnjava da je njihovu strepnju pojačala zabrinutost za vlastitu sigurnost, posebice u svjetlu provjera koje su provodile OZNA i UDBA, posebice s obzirom na to da su neki od njihovih rođaka bili zaposleni u JNA. Bez obzira na njihova putovanja, dopisi su slani. Njegovi roditelji, porijeklom iz Bosne, savjetovali su mu da ih ne posjećuje. Ipak, odlučio je ne odgovoriti.

Jednog jutra, zagonetna mlada žena pojavila se na vratima njihovog stana, uhvativši sve nespremne. “Je li prisutan Bogoljub Raljić?” upitala je. “Ja sam mu djevojka i čekam dijete. On nije svjestan ove situacije, a zbog njegove nesporazuma došla sam ga potražiti.” Djevojke su je obavijestile da je, nažalost, Bogoljub već neko vrijeme odsutan i da ne znaju gdje se on nalazi.

• Nakon njenog odlaska, Dušan je rekao da se vraćala još nekoliko puta. On tvrdi da je moguće da osoba čija je djevojka rodila dijete s Bogoljubom trenutno ima otprilike 60 ili 61 godinu. Cijeli ovaj pothvat pokrenuo je Dušan s namjerom da s njim uspostavi kontakt. Unatoč pokušajima Bogoljubovih roditelja, rodbine i prijatelja da ga lociraju – pismima i upitima o tome gdje se nalazi – nije bilo odgovora niti viđenja.

Njihova je vjera ustrajala, odražavajući otpornost koju su iskusili u svojoj domovini, no ipak su nailazili na neuspjehe. No, u njihovim se životima pojavio tračak nade, koji je unio Dušan. Nakon višegodišnje potrage otkrio je da se djevojka zove Milena, da radi u Tvornici žarulja u Pančevu i da joj je prebivalište u Ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. Na tom mjestu su se zaustavili.

• Ime ulice se mijenja, a susjedstvo prolazi kroz pomak u svojoj konfiguraciji; Nažalost, sada se sve promijenilo. Nalazi se na rubu da odustane od te potrage jer, kako on artikulira, postoje samo dvije alternative – ili promijeniti svoj identitet ili okončati svoj život.

Velika je naša želja da otkrijemo dodatne informacije, ne samo u vezi s Bogoljubom, već u najmanju ruku da saznamo nešto više o gospođi Mileni, za koju bih iskreno volio da je još živa, kao i njen sin koji je s nama povezan krvnom vezom i koji Čeznem za susretom. Ovi osjećaji pripadaju Dušanu, prenoseći nadu da će ova ionako tužna pripovijest naposljetku pronaći tračak sreće.