Tema ovog pripovijedanja je promjena koja nastaje u životu čovjeka suočenog sa vlastitom smrtnošću i kako ove promjene mogu dovesti do neočekivanih odluka, ljudskosti i suosjećanja.
Glavni junak, Mihailo Valentinovič, koji je uspješno živio svoj život, osjeća se bespomoćno i čak usamljeno kada saznaje svoju smrtnu bolest. Njegov iznenadni susret s ženom i djetetom, kojima odlučuje pomoći, postaje prekretnica u njegovom životu, otkrivajući nove emocije i smisao postojanja.
Mihailo Valentinovič je išao ulicom, njegove misli bile su ispunjene riječima profesora koji mu je upravo saopćio dijagnozu: glioblastoma, četvrti stepen, što je značilo da mu ostaje najviše godinu dana. Ova presuda natjerala ga je da shvati svu besmislenost svojih prethodnih postignuća: bogatstvo, biznis, uspjesi — sve to nije imalo smisla pred licem smrti. Gubitak roditelja iz prošlosti nije ga natjerao da razmišlja o važnosti bližnjih, ali sada, kada je smrt postala njegova stvarnost, Mihailo je počeo shvatati da nema nikog ko bi iskreno tugovao za njim.
Otriježnjen tim shvatanjem, nesvjesno je skrenuo prema parku, gdje je sjeo na klupu, ne primjećujući ni snijeg koji je padao oko njega. Sve oko njega izgledalo je besmisleno i prazno. Ali baš u tom trenutku, susreo je ženu na klupi s malim dječakom. Katarina i njezin sin, koji su sjedili na hladnoći, postali su simbol onoga što je Mihailo još uvijek mogao osjetiti: suosjećanje. Njihova bijeda i beznađe bili su kontrast njegovom vlastitom, materijalnom svijetu koji se činilo da mu je dao sve, ali nije mogao dati smisao.
U razgovoru sa Katarinom, Mihailo odlučuje pomoći njoj i Maksimu. Njegesta iznenadna gesta dobrote — pozvati ih u svoj dom, obezbijediti hranu i utočište — postaje trenutak transformacije za njega. On im ne samo da daje krov nad glavom, već otkriva novu stranu sebe, onu koju je davno zaboravio, uronjen u posao i bogatstvo.
Osjećaj da više nije sam, da netko bude s njim, čak i ako je to samo na nekoliko mjeseci, mijenja njegov pogled na život. Umjesto da misli samo o svojoj smrti, on nalazi novi cilj — pomoći tim ljudima, omogućiti im da započnu novi život. Ovo postepeno ispunjava njegovu kuću i dušu, koje je prije toga osjećao praznim.
Maksimko, mali dječak koji je postao dio ovog novog svijeta, ne samo da je razveselio Mihaila svojim dječijim pitanjima, već mu je pomogao da se vrati pravim ljudskim vrijednostima. Svaki njegov smijeh, svaki detalj života koji je unosio u ovu hladnu, praznu kuću, davao mu je nadu. Na kraju, Mihailo pronalazi u sebi snagu i želju da pomogne, shvatajući da smisao života nije u vanjskom uspjehu, već u međusobnoj interakciji, ljubavi i brizi za druge.
Ova priča nije samo o smrti, već i o novom rođenju. Mihailo otkriva da čak i u najtežim trenucima života, može se pronaći radost, toplina i osoba koja će to cijeniti
