Godine 1984., nakon prijenosa polufinalne utakmice između Francuske i Portugala na Europskom nogometnom prvenstvu, legendarni novinari ponizno se obratio gledateljima izrazivši iskrenu ispriku za eventualne pogreške koje je napravio. Uz iskrenu želju za njihovo dobro, oprostio se, izjavivši da odlazi zauvijek. Isti taj novinar bio je legendarni Mladen Delić, koji je proslavio rečenicu “ljudi moji da li je to moguće”, kada je u toku prenosa izvještavao o utakmici za vrijeme ex Juge.
Tijekom povratka u Zagreb kapetan je samoinicijativno razgovarao s putnicima u zrakoplovu. Iako inače radije šutim, nisam mogao a da ne progovorim kako bih odao priznanje Mladenu Deliću na njegovom odlasku u zasluženu mirovinu. Ponudivši nekoliko ljubaznih riječi, prostorija je odjeknula pljeskom. Mladen Delić, čovjek koji je bez zadrške izražavao negodovanje prema svima koji nisu ispunili njegova očekivanja na terenu, pa tako i prema sucima, igračima i gledateljima. Nije bilo neobično da ga je strastvena gomila mladih pojedinaca, svjedočeći kaosu pokidanih mreža i zastavica, nemilosrdno progonila igrače, toliko zahvatila.
U takvim trenucima bi povisio glas i uzviknuo: “Možete li ovo vjerovati, ljudi? To je totalna ludnica! Što se pobogu događa?!” Osobito je to došlo do izražaja kada je Radanović postigao pobjednički pogodak u utakmici protiv Bugarske, koja je rezultirala trijumfalnom pobjedom 3:2. Dana 12. svibnja 1957. ušao je u povijest komentirajući inauguralni televizijski prijenos HTV-a koji je prikazivao nevjerojatnu nogometnu pobjedu Jugoslavije nad Italijom od 6-1 na stadionu Maksimir; prije toga već se afirmirao kao osnivač Sportske redakcije Radio Zagreba. Njegova je neposrednost bila doista zarazna, odišući ne samo znanjem nego i dubokom emocionalnom dubinom, bilo da je bio na nogometnom igralištu ili izvještavao iz cijenjenih hramova europskog sporta.
Imao je izvanrednu sposobnost povezivanja i odnosa sa svakim pojedincem s kojim se susreo. Iako je znao da je globalno poznat, Mladen je ostao ravnodušan kada bi mu se na ulici obratilo i kada bi ga oslovljavali s “ti”. Upustiti se u razgovor s njim je povjetarac, jer on je daleko od toga da bude arogantna slavna osoba. Zapravo, on otvoreno izražava svoje zadovoljstvo kroz isprekidane provale srdačnog smijeha, dajući sugovorniku do znanja da cijeni njihovu povezanost. Dok neki mogu kritizirati njegov neformalni jezik i povremeno mrmljanje, pripisujući to njegovom strastvenom entuzijazmu za postignuća “momaka u plavim kapama” (ili majicama), to je jednostavno dokaz njegove želje za životom. Mladen Delić, naš voljeni i karizmatični lik, ima jedinstveni talent za unošenje radosti i frustracije onima oko sebe.
Poznat je kao “Mister Lapsus”, apsolutni prvak grešaka. Unatoč tome, ostaje šarmantan i svima drag. Kritičar ga je oštroumno opisao kao zadivljujuću ličnost koja nas ne prestaje zaintrigirati. Mladen Delić doista je majstor svog zanata, znajući točno kako zaokupiti gledatelje ne samo svojom zadivljujućom slikom, već i svojim živim i živopisnim glasom. Nadalje, ostali televizijski kritičari, koji su također odlučili ostati anonimni, upustili su se u žustru raspravu sa svojim kolegama. Neki od tih kolega otišli su toliko daleko da su optužili Delića da je tijekom vrlo značajne nogometne utakmice između Jugoslavije i Španjolske u Frankfurtu izazivao “predinfarktna stanja” kod gledatelja. Međutim, ti isti kritičari imali su za reći ovo o Delićevom radu:
“U svojoj ulozi komentatora, duboko se povezao s milijunima gledatelja okupljenih oko svojih televizijskih ekrana. Njegove riječi odražavale su naše vlastite misli i osjećaje, dijeleći naše nade, strahove , i iskrenu radost. Delić je strastven reporter, pokazuje vidljivo uzbuđenje i žarko reagira. Postaje prisutan u našim dnevnim sobama, uz nas, dok gledamo radnju na malom ekranu. On je doista jedan od nas. ” Delić, entuzijastični statističar, pomno dokumentira svaki aspekt svog života, uključujući svoju nekadašnju ulogu jednog od najpredanijih atletskih statističara. Da ste tražili popis petsto najboljih pojedinaca svijeta za trčanje na 400 metara, Delić bi vam ga odmah dostavio! Nadalje, marljivo je bilježio svaku vašu transakciju. Delić ističe činjenicu da ga brojni pojedinci često spominju u svojim govorima i novinarskim tekstovima.
U trenutku iznenađenja i nevjerice, nisam mogao a da ne uzviknem: “Možete li vjerovati ovo, ljudi moji, da li je ovo moguće!” ili “To je ludilo!” Bila je to nehotična reakcija koja je samo provalila iz mene. Slično, u našoj utakmici protiv Talijana 1978. u Zagrebu, uspjeli su osigurati vodstvo od 1:0. Safet Sušić je u izuzetnom umijeću postigao tri uzastopna gola. Safet Sušić, istinska nogometna legenda našeg doba. Još kao dijete davne 1979. godine bio sam svjestan njegove veličine i nisam mogao suzdržati uzbuđenje i radost. Bez razmišljanja sam zgrabio mikrofon i uzviknuo: “Safete, Safete, tvoji roditelji mora da su presretni!”
Riječi su izletjele iz mene u naletu entuzijazma. Međutim, iznenada me obuzeo nemir kad sam shvatio, jesu li njegovi roditelji još živi? Bože moj, što sam rekao! U nastavku meča nisam mogao a da se ne zapitam jesam li pogriješio. Jednom izgovorene, nema načina da se povuku te riječi; jednostavno nestaju u zraku. Poslije utakmice sam sve na koje sam naišao pitao kakav je status Sušićevih roditelja. Tijekom te potrage naišao sam na jednog Bosanca koji je osobno poznavao Safeta. Na moje veliko olakšanje, potvrdio je da su mu roditelji doista živi. Preplavljen srećom, uputio sam poziv na slavljeničko piće, gemišt, da izrazim svoje oduševljenje. Unatoč poznanstvu s brojnim elitnim sportašima, držao se na određenoj distanci od njih, pazeći da ga njihov utjecaj ne pokoleba. To mu je omogućilo da komunicira objektivno i nepristrano.
