Bez obzira na to što među nama postoji ljubav, supruga i ja smo se već dugo vremena nalazili u lošim odnosima. Naše svakodnevno funkcionisanje svelo se na sitne svađe, nepotrebne prepirke i prigovaranja koja su na kraju potpuno zasjenila sve ono što smo nekada gradili. Kada bih pokušao da objasnim razlog tih rasprava, shvatio bih da zapravo nemam pravi odgovor. Nije postojala neka velika stvar zbog koje smo zapali u krizu, već se sve raspadalo kroz beznačajne sitnice koje su se godinama gomilale.
- U jednom trenutku osjećao sam da se gušim u toj atmosferi. Nisam znao više šta da radim, pa sam iz očaja predložio da se razdvojimo na neko vrijeme. Rekao sam joj da nam možda treba prostora, da ohladimo glave i razbistrimo misli. Ona nije mnogo govorila, samo je tiho klimnula glavom. Taj njen gest bio je i znak saglasnosti, ali i tuga u očima koje su mi poručivale da je povrijeđena.
Spakovao sam stvari i otišao. Dvije sedmice nisam bio kod kuće. Za to vrijeme sam pokušao da sagledam cijelu situaciju iz drugog ugla. Nastavio sam da vodim računa o sebi, trenirao sam, čitao, razmišljao i analizirao naš brak. Činilo mi se da sam racionalan, da mogu sve sagledati hladne glave. Ali, kada sam se poslije tog perioda vratio, dočekala me je slika koja me potpuno slomila.
Moja supruga je za samo četrnaest dana izgubila deset kilograma. Njezine stvari su visile na njoj kao na tuđem tijelu. Bila je blijeda, iscrpljena, ispijena, a oči su joj bile mutne i pune bola. Govorila je malo, rečenice su joj bile kratke i tihe, kao da je nestalo energije da uopšte vodi razgovor. Tog trenutka shvatio sam da je ona to vrijeme provela u suzama, u boli i u beskrajnoj patnji, dok sam ja mislio da je razdvajanje dobra prilika za introspektivu.
Tek tada sam jasno uvidio razliku između nas dvoje. Ja sam racionalan čovjek, sposoban da odvojim osjećaje od razmišljanja i da se fokusiram na logiku. Dok sam ja analizirao, ona je tonula. Ona je, zapravo, čista emocija – žena koja nikada nije donosila odluke glavom, već srcem. Cijeli njen život bio je vođen osjećajima, dok sam ja, nesvjesno, bio taj koji je sve mjerio razumom.
Sada stojim pred zidom koji sam i sam sagradio. Shvatam da je među nama nešto puklo, iako je ljubav i dalje tu, možda jača nego ikada. Volim je najviše na svijetu, ali istovremeno ne znam kako da ispravim nastalu štetu. Ona je krhka, povrijeđena i ranjiva, a ja osjećam nemoć da svojim riječima zaliječim rane koje sam nanio.
- Pokušavam pronaći način da pokažem da mi je stalo, da razumijem koliko je teško kada srce nosi teret koji razum ne zna objasniti. Sve ove godine mislio sam da će moja hladna glava biti prednost, da će nas držati na okupu kada emocije zaprijete da sve raznesu. Ali sada vidim da sam možda baš zbog toga propustio priliku da budem podrška, da je zagrlim kad joj je bilo najteže i da pokažem da sam spreman osjećati isto onoliko koliko ona osjeća.
Možda je najteži dio ove priče to što znam da se volimo, ali ljubav sama po sebi nije uvijek dovoljna. Potrebna je ravnoteža između razuma i srca, a mi je nismo našli. Ja sam živio u uvjerenju da razum može da riješi sve probleme, a ona je vjerovala da srce uvijek zna pravi put. I dok smo jedno drugo pokušavali uvjeriti u svoj način, polako smo se udaljavali.
Sada, kada stojim pred njom i gledam je tako krhku, shvatam da nema više vremena za analize. Shvatam da je moj zadatak da je volim onako kako ona zaslužuje, da joj dam sigurnost i nježnost, da je ne povrijedim svojim hladnim reakcijama. Želim da obnovimo ono što smo imali, da ponovno izgradimo most povjerenja i da pronađemo način kako da spojimo moje racionalno i njene emocije u jednu cjelinu.
Jer, iako je nešto puklo, uvjeren sam da se može zakrpiti ako se oboje potrudimo. Ja sam spreman da dam sve od sebe, jer u ovom trenutku jasno osjećam – ona je moj život, moja ljubav i moj razlog da se borim
