U današnjem članku vam pišemo na temu dobrote koja se rađa u tišini i vraća onda kada se najmanje očekuje. Ovo je priča o dvoje starih ljudi koji su imali malo, ali su dali sve i zauzvrat dobili mnogo više nego što su ikada mogli zamisliti.
Na samom kraju sela, u maloj i oronuloj kući, baka Milka i deda Stojan dočekivali su Badnje veče onako kako su znali i umjeli. Zima je bila surova, a njihova penzija jedva dovoljna da pokrije lijekove i struju. Ipak, Milka je mjesecima odvajala sitno sa strane, ne govoreći ništa. Željela je da makar za Božić na njihovom stolu bude nešto posebno.
Uspjela je da kupi jedno pile, komad slanine i sastojke za česnicu. Dok je vadila pečenje iz stare peći, govorila je Stojanu da život mora ići dalje, da bar taj jedan dan u godini treba dočekati kao čovjek.
Kuća je mirisala na hranu i tamjan. Badnjak je bio unesen, svijeća zapaljena, a njihova lica ozarena onom tihom srećom koju samo starost poznaje. Nisu imali mnogo, ali su tog trenutka osjećali mir. Međutim, taj mir nije dugo trajao. Sa druge strane ograde začuo se jecaj. Njihova komšinica Danijela, mlada udovica, stajala je u dvorištu sa troje male djece. Djeca su pitala zašto kod njih nema mesa, da li ih je neko zaboravio. Danijela ih je tješila, govoreći da će pasulj biti dovoljan, ali glas joj je drhtao.
- Milka i Stojan su se samo pogledali. Miris pečenja koji je maločas bio radost, sada im je postao teret. Stojan je spustio viljušku, a Milka je već brisala suze krajem marame. Pedeset godina zajedničkog života naučilo ih je da se razumiju bez riječi. Znali su da ne mogu jesti dok pored njih djeca idu na spavanje gladna.
Milka je uzela tepsiju sa piletom, slaninu i veći dio česnice. Sebi su ostavili tek komad hljeba i malo sira. Pozvala je Danijelu preko ograde, govoreći da su stari i da im masna hrana ne prija, da je bolje da to uzme djeci. Mlada žena je plakala, odbijala, ljubila im ruke, ali su insistirali. Njihova večera te noći bila je prazna trpeza, ali puna savjest.
Vratili su se u kuću gdje je na stolu ostala samo svijeća. Milka se setno nasmiješila i rekla da nisu gladni, jer su siti u duši. Legli su da spavaju misleći da će Božić dočekati uz čaj i suhi hljeb, sami, ali mirni.
Božićno jutro osvanulo je hladno i blistavo. Obukli su svoju najbolju, izblijedjelu odjeću i naložili vatru. Na stolu je bio samo čaj od lipe. Stojan je okadio kuću, pomalo drhtavih ruku, razmišljajući kako nema čime da počasti položajnika ako neko navrati. Rijetko je iko dolazio kod sirotinje. Čestitali su jedno drugom praznik, tiho i skromno.
Taman kada su htjeli da prelome onaj mali komad hljeba, spolja se začula buka. Ne obično kucanje, već harmonika, glasovi i smijeh. Kapija je snažno lupala. Milka se uplašila, pomislivši da je neka nevolja. Stojan je izašao i ostao bez daha.
- Ispred kuće stajalo je skoro cijelo selo. Na čelu kolone bio je Rade, najbogatiji čovjek u selu, a pored njega Danijela, ovaj put uplakana od sreće. Rade je na ramenu nosio pečenu prasetinu, još toplu. Iza njega su dolazile žene sa tepsijama punim sarme, pita, kolača, flašama rakije i vina. Donijeli su i drva, i brašno, i sve ono čega Milka i Stojan nikada nisu imali dovoljno.
Rade je glasno čestitao Božić i rekao da su čuli šta su učinili prethodne večeri. Rekao je da selo neće dozvoliti da najbolji ljudi u kraju budu gladni na praznik. Stojan nije mogao da govori. Suze su mu tekle niz lice dok su ljudi ulazili u dvorište i punili njihovu malu kuću.
Sto je postao premali za svu hranu. Bilo je dovoljno za nekoliko praznika. Danijela je zagrlila Milku i rekla da je svima ispričala šta su učinili. Tog dana, njihova kuća postala je najveselija u selu. Harmonika je svirala, ljudi su se smijali, a Stojan je sjedio na čelu stola, plačući kao dijete. Rekao je da je mislio da nemaju ništa, a da se ispostavilo da imaju sve – ljude.
Kada su gosti otišli, Milka je pogledala pun frižider i ostavu. Tiho je rekla Stojanu ono što je tog dana postalo istina: kad ruku otvoriš da daš, ona ostane otvorena i da primiš.
Ova priča ne govori o čudu koje je palo s neba, već o čudu koje se rađa među ljudima – onda kada neko izabere dobrotu, čak i onda kada nema skoro ništa
