U današnjem članku vam pišemo na temu potrage za identitetom i istinom koja može preokrenuti nečiji život. Ponekad jedan skriveni predmet, jedna rečenica ili stara fotografija otvore vrata pričama koje su godinama bile zakopane.
Amar je oduvijek živio u Sarajevu, u kući s oštećenim zidovima koji su čuvali tragove starog rata. Odrastao je uz oca Samira, čovjeka čvrstih uvjerenja i još čvršće šutnje. Emocije su u toj kući bile luksuz, a prošlost nešto što se nije spominjalo. Najveća praznina bila je odsustvo majke, o kojoj se govorilo samo kratko i hladno
„Preminula je dok si bio dijete.“ Svaki pokušaj dubljeg pitanja nailazio je na zid šutnje. Tako je Amar odrastao vjerujući da nema što kopati po onome što je davno zaključeno.
Njegovu emocionalnu prazninu ublažavala je baka Fadila, žena meka glasa koja je iz dana u dan nastojala popuniti sve ono što nedostaje kada majke nema. Davala mu je toplinu, nježnost i osjećaj da je voljen. Ipak, i ona je, kao i Samir, izbjegavala odgovarati na pitanja o njegovom porijeklu, ponavljajući da je premlad da bi razumio. U školi je šutio o svojoj obitelji, izbjegavao teme praznika i porodičnih tradicija, noseći neobjašnjiv osjećaj da nešto u njegovom životu stoji na klimavim nogama.
- Sve se promijenilo jedne obične popodnevne smjene u podrumu porodične kuće. Među prašnjavim kutijama i iznošenim predmetima, otkrio je staru kartonsku kutiju. U njoj je bila dječja odjeća, papiri i jedna fotografija — crno-bijeli portret mlade žene blagog osmijeha. Na poleđini, ispisano rukom, stajalo je: „Mom sinu Aleksi. Ako ikada pokušaš otkriti istinu – Mama Ena.“
Aleksa. Ne Amar. Taj jedan trenutak bio je dovoljan da mu se riječi iz djetinjstva, svi razgovori i sve tišine, pretvore u gomilu sumnji.
Suočavanje s ocem bilo je gotovo nepodnošljivo. Fotografija je stajala na stolu, a Samir, vidjevši je, shvatio je da više nema bijega. U početku je poricao, pretvarao se da ne zna o čemu se radi, ali kada je Amar odlučno rekao da će otići ako ne čuje istinu, zidovi su se napokon srušili. Tada je ispričao priču koju je čuvao trideset godina.
Majka mu se zvala Ena. Bila je Srpkinja i kršćanka. Zaljubili su se u Sarajevu u vrijeme kada je rat prijetio da razori sve što dotakne. Rodio se 1994. godine, u trenutku kada su njihove porodice bile na rubu pucanja. Krstili su ga kao Aleksu ne bi li umirili Eninog oca, ali ni to nije bilo dovoljno. Ona je otišla. Samir je, slomljen i prestravljen da će izgubiti i sina, promijenio ime djetetu i podigao ga isključivo u svojoj vjeri. Istina koju nikada nije izgovorio bila je jednostavna: Ena nije umrla — samo je otišla.
Amara je ta spoznaja razorila. Danima je lutao Sarajevom, ulazio i u crkve i u džamije, pokušavajući razumjeti gdje pripada. Pitanje koje ga je mučilo bilo je jednostavno, ali bolno: „Ako sam rođen kao Aleksa, zašto sam cijeli život proveo živeći kao neko drugi?“ U srcu mu se polako rađala potreba da pronađe majku — ne zbog osvete, nego zbog odgovora.
- Potraga ga je odvela do matičnih knjiga, starih adresa i porodičnih tragova. Nakon dužeg istraživanja otkrio je da se Ena preselila u Novi Sad, da je udana i da predaje njemački jezik. Nije oklijevao — poslao joj je kratko pismo u kojem je napisao samo: „Ja sam Amar, rođen kao Aleksa. Ima li to značenje za tebe?“
Odgovor je stigao brzo, ispunjen suzama, grčem i riječima koje je čekao cijeli život.
Susret su održali u kafiću pored Dunava. Ena je izgledala gotovo isto kao na fotografiji — samo s linijama godina koje su se urezale oko očiju. Pričala je drhtavim glasom, priznajući da je strah bio jači od ljubavi, da ju je pritisak porodice slomio, i da je donosila odluke iz panike, ne iz ravnodušnosti. „Nedostajao si mi svaki dan“, rekla je.
Amar nije imao mržnju. Imao je samo zbunjenost i pitanje ko je zapravo on.
Povratak kući donio je i drugi susret — onaj sa ocem. Samir je izgledao manji nego ikad, kao čovjek koji se boji da će izgubiti sve. Amar mu je rekao da ga i dalje vidi kao oca, ali da mu nikada neće moći oprostiti što mu je oduzeo identitet. Samir je tada prvi put priznao svoj strah: „Bojalo sam se da ću te izgubiti, pa sam te želio zadržati samo za sebe.“
Amar ga je zagrlio — prvi put u životu.
- Danas, Amar ili Aleksa živi između dvije priče, dvije vjere i dva imena. Slavi i Bajram i Božić, piše eseje o identitetu i oprostu, obilazi grobove oba djeda. U putovnici je Amar, a u ličnom dnevniku potpisuje se A. Sehić, kao da jedno slovo može ispričati cijelu njegovu istinu.
On kaže da istina ponekad nije jednostavna. Ali vjeruje u jedno: samo suočavanje s njom donosi slobodu. Ena svakodnevno gradi odnos s njim, pokušavajući naučiti što znači biti majka nakon trideset godina. Amar širi svoju priču javno, nadajući se da će dotaknuti druge koji traže svoje korijene.
Na kraju, ovo nije priča samo o identitetu. Ovo je priča o tome kako se ljubav može izgubiti i opet pronaći, kako se prošlost ne može promijeniti, ali može razumjeti — i kako svako dijete zaslužuje da zna odakle dolazi
