U današnjem članku pišem iz ličnog iskustva i tihih razgovora koje ljudi vode sami sa sobom, najčešće kasno noću. Ovo je tekst za sve one koji su barem jednom požalili što su se nekome otvorili, a ostali još prazniji nego prije.
Gotovo svako od nas poznaje taj osjećaj. Dan je težak, misli se gomilaju, srce steže, i u nekom trenutku odlučiš da se nekome povjeriš. Izgovoriš ono što te muči, govoriš iskreno, bez filtera, nadajući se olakšanju. A onda, umjesto mira, osjetiš nelagodu, sram ili razočaranje. Kao da si dao dio sebe nekome ko nije znao šta da radi s tim. Upravo iz takvih situacija nastaje uvjerenje da, ako te nešto boli i muči, treba da ćutiš.
Ipak, istina nije tako jednostavna. Potpuno ćutanje može biti jednako štetno kao i neselektivno iznošenje svojih problema. Ključ nije u tome da nikada ne govoriš, već da shvatiš da nije svako uho zaslužilo tvoju priču. Ljudi slušaju kroz sopstvene filtere, oblikovane njihovim strahovima, iskustvima i ograničenjima. Ono što ti izgovoriš kao ranjivost, neko drugi može čuti kao slabost, pretjerivanje ili smetnju.
Često se dešava da osoba kojoj se povjeriš nema kapacitet za tuđu bol. Njihov život im je već težak, pa tvoja priča ne budi empatiju, već otpor. Tada dobijaš rečenice koje zvuče bezazleno, ali ostavljaju dubok trag: „Nije to ništa“, „Drugi imaju gore“, „Previše razmišljaš“. Takve reakcije ne umanjuju problem, već poništavaju tvoja osjećanja i uče te da je pogrešno osjećati ono što osjećaš.
- Zato je važno razumjeti koncept emocionalne ekonomije. Tvoje misli, strahovi i unutrašnje borbe su vrijedni. Ako ih dijeliš bez kriterija, dešava se isto kao kad bi dragocjenosti ostavljao nasred ulice. Većina će ih pregaziti, neki će ih iskoristiti, a rijetki će ih podići s poštovanjem. Kada stalno govoriš svima o svojim problemima, trošiš sebe bez ikakvog povrata. Vremenom ljudi počnu da te doživljavaju isključivo kao „onog s problemima“, a tvoj identitet se svede na tvoju bol.
Ipak, druga krajnost nosi jednako ozbiljne posljedice. Dugotrajno potiskivanje svega u sebi stvara unutrašnji pritisak. Emocije ne nestaju zato što ih ignorišeš; one se samo premjeste dublje. Tako nastaju anksioznost, nesanica, napadi panike ili osjećaj emocionalne otupjelosti. Počinješ da vjeruješ da s tobom nešto nije u redu jer „ne možeš izdržati kao drugi“. Psiha tada postaje poput posude pod pritiskom – bez ventila, ona prije ili kasnije pukne, često na najgorem mogućem mjestu.
Još jedan razlog za oprez je činjenica da neki ljudi svjesno ili nesvjesno koriste tuđe slabosti. Ono što si nekada rekao u povjerenju, kasnije se može pojaviti u svađi, šali ili ogovaranju. Postoje i oni kojima tuđa drama služi kao zabava, emocionalni sadržaj koji konzumiraju bez stvarne brige. Takođe, umjesto podrške često dobiješ neželjene savjete, koji više govore o potrebi druge osobe da se osjeti pametno, nego o želji da te razumije.
Zdrava mjera leži između krajnosti. Ne znači da trebaš ćutati svima, ali ni da se otvaraš bilo kome. Najmudrije pravilo glasi: pričaj pravim ljudima. Onima koji slušaju bez prekidanja, koji ne umanjuju tvoju bol, koji čuvaju tvoje riječi i ne pokušavaju da te poprave, već da te razumiju. Ćutanje može biti štit, ali ako traje predugo, postaje zatvor.
Prava snaga nije u tome da sve izdržiš sam, niti da sve ispričaš svakome. Prava snaga je u sposobnosti da razlikuješ gdje trebaš sačuvati sebe, a gdje smiješ biti ranjiv
