U današnjem članku želim da podijelim misao o čovjeku čije riječi i danas odzvanjaju snagom i smirenošću. Uvijek me dirne način na koji je patrijarh Pavle govorio tiho, jednostavno, ali tako da mu svaka rečenica postane putokaz.
Patrijarh Pavle bio je jedan od naših najpoštovanijih duhovnika, čovjek čiji je život bio dokaz onoga što je propovijedao. Njegov primjer i danas slijede ne samo pravoslavni vjernici, već i ljudi drugih vjera, jer je njegova poruka uvijek bila univerzalna: skromnost, dobrota i čistota srca. Kada je govorio o postu i pričešću, nikada nije isticao samo spoljašnja pravila. Naprotiv — uvijek je naglašavao da prava duhovnost počinje u čovjekovom unutrašnjem svijetu, u mislima, osjećanjima i postupcima.
Govoreći o značaju Svetog Pričešća, podsjećao je na riječi Hristove: da je On „živi Hleb“ koji daje vječni život, te da čovjek koji Ga prima postaje dionik te svetinje. Prvi hrišćani su to duboko osjećali i nisu pristupali pričešću zato što je neko od njih zahtijevao, već zato što su shvatali da bez Boga duhovno ne mogu disati. Nedjelje i praznici bili su dani kada su se okupljali na liturgiji, prilazili sa strahopoštovanjem i sveto se pričešćivali, potpuno svjesni da ulaze u najveću tajnu vjere.
Za njih je priprema bila stalna — svakodnevna borba da se sačuvaju od grijeha, jer su znali da greh čovjeka odvodi od Boga i čini ga nesposobnim da čistim srcem pristupi svetinji. Ako bi neko i pao u grijeh, odmah se ispovijedao, čisteći dušu da ne bi nečist primio ono što je najsvetije. Istovremeno, duboko su poštovali i post, znajući da je on dat kao vjekovna božanska ustanova. Gospod Isus Hristos je postio, postili su i apostoli, kao i svi sveti — zato su i oni postili u određeno vrijeme, ali su se pričešćivali stalno, i u dane posta i u dane mrsa.
- Prvobitno, nije postojala posebna priprema za pričešće u smislu dana strožeg posta pred pristupanje Čaši. Priprema je bila cjelokupan život. Sve se mijenja kada je kršćanima donijeta sloboda u vrijeme cara Konstantina. Tada Crkvi pristupaju i oni koji nisu bili duboko svjesni duhovne odgovornosti, pa se moralni nivo počinje spuštati. Neki su prilazili pričešću često, ali površno, a drugi su počeli odlagati pričešćivanje uz izgovor da se „još malo pripremaju“. Tako se polako došlo do toga da se mnogi pričešćuju svega nekoliko puta godišnje.
Zato su sveti oci, vidjevši koliko se vjernici udaljavaju od prave pripreme, uveli četrdesetodnevne postove pred velike praznike, ne kao puku obavezu, nego kao vrijeme čišćenja duše, molitve, milosrđa i vraćanja pravoj mjeri. Cilj nikada nije bio da se ljudi bave samo jelovnikom, već da se kroz post vrate sebi i Bogu.
Patrijarh Pavle posebno je upozoravao na pogrešnu praksu koja se proširila: da se pred pričešće sve svede na jedno pitanje — „Jesi li postio?“. Smatrao je da je to nedovoljno i da duhovni život ne može stati u jednu rečenicu. Smatrao je ozbiljnim propustom kada sveštenik od vjernika ne traži ništa drugo: ne pita zna li osnovne molitve, da li čita Sveto pismo, da li se čuva od laži, psovki, ogovaranja, bluda, sujeverja i drugih grijeha. Naglašavao je da nije dovoljno da se tijelo uzdrži od hrane sedam dana, a da je duša daleko od Boga.
- Zalagao se za to da se ljudi češće pričešćuju, ali da to čine čiste savjesti i iskrenog srca. Govorio je da je pogubno i rijetko i često pričešćivanje ako iza toga ne stoji duhovni život. Po njemu, pravo je pričešće ono kojem čovjek pristupa bez težine u srcu, bez mržnje, bez grijeha koji ga zarobljava. Takav pristupa uvijek, a onaj koji živi neuredno — nikada, jer bi sebi donosio sud.
U narodu se, upozoravao je, previše pažnje usmjerilo na telesni post, a premalo na duhovni, koji je, zapravo, suština. Čuvanje očiju, jezika, misli, osjećanja — to je post koji priprema čovjeka za susret sa Bogom.
Govoreći o Božićnom postu, isticao je da se tada ne jede meso, jaja ni mliječni proizvodi, dok su ulje i vino dozvoljeni osim srijedom i petkom. Riba se koristi subotom i nedjeljom i na određene praznike, a posljednja sedmica posti se strože, s posebnim naglaskom na Badnji dan.
Poruka patrijarha Pavla uvijek je bila jednostavna: post nije cilj, nego put. Pričešće nije nagrada, nego susret. A pravi smisao oba jeste čisto srce i život ispunjen dobrom, ljubavlju i vjerom
