Kada je riječ o smrti svaka riječ je suvišna,to je bol koja ne prolazi lako i teško nam je.Tužni smo jer smo izgubili nekoga ko nam je puno značio.
Gubitak voljene osobe spada među najdublje emocionalne udarce koje čovjek može doživjeti. Bol zbog smrti bliske osobe često ostavlja trajne tragove i ne jenjava lako. Iako se tuga ne može izbjeći, mnogi se oslanjaju na narodne običaje i duhovne prakse kako bi pronašli utjehu i smisao u tim teškim trenucima. U mnogim krajevima, posebno u Srbiji, ovakvi običaji imaju snažno ukorijenjene korijene u narodnoj i vjerskoj tradiciji. Bez obzira na razlike među regijama, svi oni dijele istu svrhu – iskazivanje poštovanja prema pokojniku, pružanje utjehe ožalošćenima i duhovna pomoć duši koja napušta tijelo.
- Jedan od najprepoznatljivijih izraza tuge u srpskoj kulturi jeste nošenje crnine. Nakon smrti bliske osobe, članovi porodice oblače tamnu odjeću, a žene često stavljaju crne marame, dok muškarci nose crne trake na ruci ili tamne košulje. Nekada se ova praksa poštovala strogo – godinu dana bez slavlja, svadbi ili bilo kakvih veselja. Danas se taj period žalovanja često skraćuje, obično traje 40 dana ili najduže pola godine, u zavisnosti od porodičnih navika i ličnih osjećaja. Iako se forma promijenila, duhovni značaj žalosti i dalje ostaje snažan.
Zanimljivo je da se, iako vlada tuga, krsna slava u pravoslavnoj tradiciji ne prekida. Upravo suprotno – ona se nastavlja slaviti, ali u tišini, s poštovanjem i molitvom. Smatra se da tada porodica, okupljena u molitvi, ne samo da čuva uspomenu na pokojnika, već i održava duhovno jedinstvo kroz vjeru.
U srpskoj narodnoj kulturi prisutna su i mnoga vjerovanja koja su povezana sa smrću. Na primjer, smatralo se opasnim zaspati dok je tijelo pokojnika još u kući, jer se vjerovalo da bi takva osoba mogla „sresti smrt“ i biti sljedeća koja će preminuti. Zato se često bdjelo cijelu noć uz preminulog. Ako bi osoba umrla s otvorenim očima, vjerovalo se da će onaj ko prvi pogleda u pokojnika ubrzo i sam umrijeti. Takva uvjerenja, iako se danas doživljavaju više kao folklor, nekada su bila ozbiljno shvaćena i prenošena generacijama.
Pored vjerovanja, postojali su i brojni rituali zaštite. Na primjer, ako bi pokojnik imao šibice u džepu, smatralo se da bi mogao postati vampir, pa bi tijelo bilo dodatno obezbjeđeno simboličnim ubodom igle. Prozori i vrata su se otvarali da duša može slobodno napustiti prostor, dok su se ogledala prekrivala kako se duh ne bi zadržao među živima. Neki su čak okretali namještaj naopako i pažljivo čuvali vodu korištenu za kupanje pokojnika, jer se smatrala opasnom.
- Kod povratka s groblja, običaj nalaže da se nikada ne ide istim putem kojim se došlo. Ovaj čin ima simboličnu funkciju – vjeruje se da se tako onemogućava duši pokojnika da prati porodicu natrag kući. U pojedinim krajevima, postoje još neobičniji običaji, poput pravljenja lutke s likom pokojnika, koju žene iz porodice ritualno „njeguju“ i na kraju sahranjuju. Taj običaj, iako danas rijedak, nekada je imao veliki duhovni značaj, posebno ako je pokojnik bio veoma blizak član porodice.
Jedan od specifičnih običaja u istočnoj Srbiji jeste ritual “otkupa pokojnika”, koji se primjenjuje kada su dvoje rodbine rođeni u istom mjesecu. Smatralo se da, ako jedan od njih umre, drugi bi mogao ubrzo za njim. Zato se izvodi simboličan čin prekida te veze. U Zaječarskoj okolini, rodbina se na groblju gađa grudvicama zemlje kako bi se „odvratila smrt“ i spriječilo da ona „odabere“ sljedeću žrtvu.
Na parastosima, okupljanjima u čast pokojnika, posebno je važno poštovati red za stolom. Na primjer, u nekim vlaškim krajevima se vjeruje da niko ne smije ustati sa sofre dok najstariji ne završi s jelom, jer bi to moglo izazvati nesreću mlađima. Ovakva pravila odražavaju spoj vjerskih uvjerenja i mitoloških korijena, gdje se granica između svetog i svakodnevnog često briše.
Uprkos tome što se moderni život sve više udaljava od ovih praksi, suštinska poruka ostaje ista – smrt nije kraj, već trenutak za poštovanje, sjećanje i duhovno oslobađanje. Iako mnogi običaji danas izgledaju surovo ili zaboravljeno, oni predstavljaju vrijedno naslijeđe koje nosi duboke poruke o odnosu prema životu, smrti i zajednici.
