U današnjem članku vam pišemo na temu problema sa štitnjačom i jedne greške koju mnogi prave, a često je uopće ne primijete. Ovo je priča ispričana jednostavno, iz ugla nekoga ko je dugo tražio odgovore i shvatio da rješenje ponekad nije tamo gdje ga svi traže.
Mnogi ljudi koji imaju problema sa štitnjačom žive s osjećajem da stalno kaskaju za vlastitim tijelom. Umor koji ne prolazi, nervoza bez jasnog razloga, promjene u težini koje se dešavaju uprkos trudu – sve to zna biti iscrpljujuće. Većina se savjesno drži terapije, ide na kontrole i pazi šta jede. Ipak, simptomi često ostaju, kao da nešto uporno koči napredak.
Ono što se vrlo često zanemaruje jeste hronični stres. Ne onaj kratkotrajni, svakodnevni stres koji dođe i prođe, već onaj tihi, dugotrajni pritisak koji traje mjesecima. Brige, odgovornosti, stalna napetost, osjećaj da se mora izdržati još malo – sve to postaje pozadina svakog dana. Tijelo to ne doživljava kao „normalan život“, već kao stalnu opasnost.
Kada je osoba pod dugotrajnim stresom, organizam ulazi u režim preživljavanja. Tada se energija ne troši na oporavak, ravnotežu hormona ili osjećaj vitalnosti, već na osnovno funkcionisanje. Kod osoba sa problemima štitnjače to se često osjeti još jače. Nije dovoljno samo uzimati lijekove ako tijelo konstantno dobija signal da mora štedjeti energiju.
- Mnogi primijete da se simptomi pogoršavaju baš u periodima kada su pod najvećim pritiskom. Posao, finansije, porodične obaveze, nedostatak sna – sve se to sabere. Osoba može imati osjećaj da „radi sve kako treba“, a ipak se budi umorna, teško se razbudi ujutro i već sredinom dana osjeti pad energije. To nije slabost, već znak da je sistem preopterećen.
Kod autoimunih problema sa štitnjačom, poput Hashimota, stres može dodatno pogoršati stanje. On ne mora biti uzrok, ali često djeluje kao pojačivač simptoma. Tijelo tada reaguje sporije, oporavak traje duže, a svakodnevno funkcionisanje postaje napor.
Jedna od najčešćih grešaka koju ljudi prave jeste što pokušavaju liječiti štitnjaču, ali ne mijenjaju tempo života. Govore sebi da će odmoriti kasnije, da sada nemaju vremena, da je iscrpljenost „normalna“. Međutim, obaveze rijetko same stanu, dok tijelo ima svoje granice. Kada se one pređu, simptomi postaju glasniji.
Tipične navike koje dodatno pogoršavaju stanje često se ni ne doživljavaju kao problem. Premalo sna, preskakanje obroka pa prejedanje navečer, previše kofeina kako bi se „izdržao dan“, perfekcionizam i stalni osjećaj da se sve mora stići – sve to stvara začarani krug. Tijelo se gura preko granica, a oporavak se odgađa.
Postoje jasni signali da je stres već prešao mjeru. Umor koji ne prolazi ni nakon vikenda, osjećaj težine u tijelu, nagli pad energije u popodnevnim satima, jaka želja za slatkim navečer, problemi sa snom, razdražljivost i tjeskoba – to nisu slučajni simptomi. Često su znak da organizam traži usporavanje.
- Rješenje ne mora biti radikalna promjena života. Ne traži se savršen mir ni „zen“ svakodnevica. Ono što zaista pomaže jesu mali, ali dosljedni koraci. San, na primjer, treba posmatrati kao terapiju, a ne luksuz. Odlazak na spavanje u približno isto vrijeme, smanjenje ekrana pred san i mali večernji ritual mogu napraviti veliku razliku.
Tokom dana, korisne su kratke pauze od nekoliko minuta. Nekoliko sporih, svjesnih udaha, kratko istezanje ili par minuta na svježem zraku mogu poslati tijelu poruku da nije u opasnosti. To su sitnice, ali imaju snažan efekat.
Kretanje također treba prilagoditi stanju. Kada je osoba iscrpljena, preintenzivni treninzi mogu dodatno iscrpiti organizam. Umjesto toga, lagana šetnja, blago istezanje ili umjerena aktivnost često donose više koristi nego naporni treninzi.
Jedan od najvažnijih, a najtežih koraka jeste postavljanje granica. Veliki dio stresa ne dolazi samo od obaveza, već od nemogućnosti da se kaže „ne“. Ne mora se uvijek objašnjavati, opravdavati ili preuzimati više nego što se može nositi. Postavljanje granica nije sebičnost, već briga o zdravlju.
Ako osoba ima problem sa štitnjačom, hronični stres može biti njen najveći neprijatelj jer tiho pojačava simptome i usporava oporavak. Terapija i kontrole su važne, ali bez rada na stresu i tempu života često se stvara osjećaj da se stalno trči u mjestu.
Deset minuta šetnje, deset minuta bez telefona, deset minuta ranije u krevet – to su mali koraci. Ali tijelu šalju veliku poruku: sigurno je, možeš se opustiti, ne moraš stalno biti u borbi
