Nikola Vranić, nekada vrhunski baletan čije su umjetničke kreacije oduševljavale publiku, danas se suočava s nemilosrdnom stvarnošću beskućništva usred srca Beograda. Protekle tri i pol godine provedene su u bezdomništvu, gdje je noći pronalazio sklonište uz ulazna vrata, dok je dane provodio na hladnim klupama u parku. Njegova priča duboko odražava tešku sudbinu ljudi koji su izgubili voljene, izvore prihoda i imovinu, prisiljavajući ih da se snalaze na nemilosrdnim gradskim ulicama.
Nikola, kroz svoje riječi, opisuje život u rodnom gradu kao fascinantan, ali istovremeno i tmuran, pogotovo kada se suočava s praznim džepovima. Njegove okolnosti su teške, a on često ostaje gladan i do nekoliko dana za redom. “Živim na ulici od prosinca 2017. godine. Prije toga, moj život je bio bezbrižan. Bio sam sretan što imam sve što mi je bilo potrebno od djetinjstva”, prisjeća se Nikola.
Nikolin život dramatično se promijenio. Ono što je nekad bio strastveni baletan, izražavajući se umjetnički kroz ples, sada je zamijenjeno borbom za preživljavanje na hladnim gradskim ulicama. Ipak, unatoč izgubljenim materijalnim dobrima, Nikola čuva sentimentalan odnos prema odabranim komadima odjeće koje je dobio kao dar na rođendan. Ti komadi nisu samo estetski vrijedni, već mu pružaju osjećaj povezanosti s boljim danima i strasti prema modi koju je nekada dijelio s radošću.
Priča Nikole Vranića naglašava važnost suosjećanja i podrške za one koji su se našli u teškim životnim situacijama. Beskućništvo ne bira svoje žrtve, i svaka priča poput Nikoline podsjeća nas na neophodnost socijalne solidarnosti i potrebu za djelovanjem koje poboljšava uvjete života najranjivijih članova društva.
