U današnjem članku donosimo emotivnu priču o ženi koja je gotovo cijeli život pokušavala sakriti ono što joj je smetalo na vlastitom licu. Nakon godina nesigurnosti, dvije ranije operacije i dugog razmišljanja, sa 29 godina odlučila je napraviti veliki korak i podvrgnuti se zahvatu za koji je vjerovala da će joj konačno donijeti mir i samopouzdanje. Međutim, samo nekoliko dana nakon operacije, pogled u ogledalo izazvao je potpuno suprotnu reakciju umjesto olakšanja, osjetila je strah i pomislila da je napravila najveću grešku u životu.
Sa 29 godina donijela je odluku o zahvatu o kojem je razmišljala još od tinejdžerskih dana, nakon godina izbjegavanja fotografija i pažljivog biranja ugla iz kojeg će pokazati lice. Iako ju je ljekar upozorio da će prvi dani oporavka biti teški, trećeg dana pogled u ogledalo izazvao je paniku i kajanje. Ipak, nastavila je dokumentovati oporavak. Fotografije, podrška drugih ljudi i male promjene iz dana u dan postepeno su joj pomogle da prestane skrivati sebe.
Godinama prije nego što je otišla u bolnicu, fotografisanje za nju nije bilo spontano. Naučila je kako da okrene glavu, na koju stranu da stane kada se fotografiše u grupi i koje fotografije treba odmah obrisati. Ono što drugi možda nisu ni primjećivali, ona je tražila u svakom ogledalu i na gotovo svakoj fotografiji.
Već je ranije prošla kroz dvije velike operacije i obećala sebi da se dobrovoljno neće vraćati u bolnicu ako to ne bude neophodno. Ipak, razgovor s ljekarom promijenio je način na koji je gledala problem. Rečeno joj je da bi bez intervencije situacija s godinama mogla postati složenija, nakon čega su uslijedile sedmice premišljanja i višemjesečne pripreme.
Ukratko: Odluka o zahvatu nije donesena naglo. O njoj je razmišljala godinama, ali je tokom prvih dana oporavka bila uvjerena da je pogriješila. Promjena njenog odnosa prema vlastitom izgledu dolazila je postepeno, zajedno s fizičkim oporavkom.
Treći dan donio je trenutak koji ju je potpuno slomio
Neposredno prije zahvata počela je objavljivati fotografije sebe bez pokušaja da sakrije ono što joj je godinama izazivalo nesigurnost. Dan prije odlaska u bolnicu uz posljednju fotografiju napisala je samo: „Sutra.“ Majka Susan bila je uz nju i tokom odlaska u bolnicu, a prije procedure ljekar ju je upozorio da bi prvih dana njen odraz mogao izgledati toliko drugačije da možda neće odmah prepoznati samu sebe.
„Prvih nekoliko dana možda ćeš pogledati u ogledalo i nećeš prepoznati samu sebe. Molim te, nemoj se toga uplašiti.“
— Ljekar
Upozorenje nije bilo dovoljno da je pripremi za ono što je uslijedilo. Prvi dan nakon operacije bio je težak, drugi još teži, a trećeg je puštena kući. Kada je te večeri ostala sama, otišla je do kupaonice i uključila svjetlo.
Gledajući svoj odraz, osjetila je kako joj srce ubrzava, a ruke počinju drhtati. Kada je majka ušla, zatekla ju je uplakanu. Tada joj je rekla da misli da je upravo napravila najveću pogrešku u životu.
Susan ju je podsjetila da odluka nije donesena tokom jednog dana, već nakon godina razmišljanja. Ipak, te noći njene riječi nisu bile dovoljne. Strah da će izgled koji vidi u ogledalu ostati trajan bio je jači od svega što je ranije čula.
Umjesto skrivanja odlučila je pokazati i najteže dane
Prije zahvata sebi je obećala da neće dokumentovati samo konačan rezultat. Zbog toga je četvrtog dana postavila telefon na stol i fotografisala se bez posebnog svjetla, bez pažljivo izabranog ugla i bez osmijeha.
Nakon što je objavila fotografiju, u početku se plašila reakcija. Među prvim porukama bila je ona djevojke koja se pripremala za isto iskustvo i zahvalila joj što pokazuje i teške dane, a ne samo krajnji rezultat. Ubrzo su se javili i drugi ljudi koji su već prošli sličan put ili su se za njega tek pripremali.
Petog dana majka ju je fotografisala u kuhinji. Prva reakcija bila joj je da traži da fotografiju izbriše, ali se predomislila i objavila je. Već sljedećeg jutra, gledajući se u ogledalo iz različitih uglova, primijetila je prvu promjenu i prvi put nakon operacije se nasmiješila.
Osmog dana tokom kratke vožnje otvorila je kameru na telefonu. Nekada je pravila desetine fotografija prije nego što bi odabrala jednu prihvatljivu, ali ovog puta napravila je samo jednu. Na njoj se spontano smiješila, bez razmišljanja o tome koju stranu lica treba sakriti.
Najveća promjena nije se dogodila samo u ogledalu
Devetog dana uporedila je fotografiju snimljenu prije zahvata s novom fotografijom. Primijetila je fizičku razliku, ali joj je pažnju privuklo još nešto. Na staroj fotografiji osmijeh je bio prisutan, ali joj je izraz djelovao napeto. Na novoj, iako oporavak još nije bio završen, djelovala je mirnije.
Nekoliko sedmica kasnije otišla je na kontrolu, gdje joj je ljekar rekao da oporavak ide u pravom smjeru. Priznala mu je da je trećeg dana bila uvjerena da je uništila svoj život, a on ju je podsjetio upravo na upozorenje koje joj je dao prije zahvata.
Mjeseci su prolazili, a fotografisanje više nije izgledalo kao nekada. Počela je objavljivati i fotografije iz profila, bez pokušaja da pronađe način da nešto prikrije.
Važan trenutak: Prelom nije došao kada je napravila savršenu fotografiju, već kada ju je majka tokom šetnje fotografisala bez upozorenja. Umjesto da odmah potraži nedostatke i izbriše snimak, zatražila je da joj fotografiju pošalje.
Na toj fotografiji kosa joj je bila razbarušena od vjetra, svjetlo nije bilo posebno prilagođeno, a nije imala vremena ni da namjesti držanje. Ipak, nasmiješila se. Kada ju je majka pitala šta joj se toliko sviđa na fotografiji, odgovorila je da više ne razmišlja o tome šta će drugi prvo primijetiti kada pogledaju njeno lice.
Godinama je vjerovala da se najveća borba vodi s onim što vidi u ogledalu. Tek nakon operacije, prvobitnog straha, oporavka i mjeseci fotografisanja shvatila je da se mnogo toga promijenilo i u njenom odnosu prema samoj sebi. Osoba koju je nekada pokušavala sakriti sada je bila osoba čiju fotografiju više nije imala potrebu izbrisati.
