U današnjem članku vam donosimo svjedočenje dr Milomira Stankovića, ljekara koji je bio uz Josipa Broza Tita tokom njegovih posljednjih mjeseci liječenja u Ljubljani. Prema njegovim riječima, zdravstveno stanje tadašnjeg predsjednika bilo je obavijeno velikom tajnošću, dok je ozbiljan problem s cirkulacijom u nozi postepeno prerastao u stanje koje je zahtijevalo amputaciju i intenzivno liječenje. U nastavku donosimo kako je dr Stanković opisao Titovu bolest, odluke ljekarskog konzilijuma i posljednje riječi koje mu se pripisuju.
- Dr Milomir Stanković bio je među ljekarima koji su pratili zdravstveno stanje Josipa Broza Tita pred kraj njegovog života.
- Prema njegovom svjedočenju, informacije o liječenju bile su strogo čuvane i od javnosti i od dijela pratnje.
- Prvi ozbiljan problem koji je primijetio odnosio se na poremećaj cirkulacije u lijevoj nozi.
- Tito je, prema Stankovićevim riječima, dugo odbijao mogućnost amputacije i insistirao na terapiji lijekovima.
- Nakon amputacije stanje se privremeno stabilizovalo, ali su kasnije uslijedile teške komplikacije koje su dovele do smrti 4. maja 1980. godine.
Tajnost: Posljednji mjeseci života Josipa Broza Tita bili su praćeni ogromnom pažnjom javnosti, ali je iza bolničkih vrata postojao potpuno drugačiji svijet. Dr Milomir Stanković, koji je bio dio medicinskog tima, kasnije je pričao da su detalji predsjednikovog zdravstvenog stanja čuvani gotovo kao državna tajna. Prema njegovim riječima, ljekari su pazili čak i na način na koji se kreću hodnicima, kako novinari koji su posmatrali zgradu ne bi zaključili da se dogodilo nešto hitno.
Prvi susret: Stanković je opisao i svoj prvi susret sa Titom na Brionima. U to vrijeme radio je na Vojnomedicinskoj akademiji, a predsjednik se žalio na reumatske tegobe. Ljekar je kasnije prepričavao da je Tito pred kamerama djelovao mnogo zdravije nego što se zaista osjećao i da mu je priznao kako bolove prikriva stiskanjem zuba i kontrolisanjem držanja pred javnošću.
Prvi znak: Prelomni trenutak dogodio se kada je tokom fizikalne terapije Stanković primijetio neuobičajenu promjenu na Titovom lijevom stopalu. Koža je, prema njegovom opisu, bila blijeda sa jasno ograničenom tamnom promjenom, a puls na nozi nije mogao napipati. To ga je navelo na sumnju da cirkulacija nije odgovarajuća i da postoji ozbiljan vaskularni problem koji zahtijeva hitnu procjenu.
Odbijanje: Problem je, prema Stankovićevim riječima, bio u tome što Tito nije želio da prihvati ozbiljnost situacije. Govorio je da nema vremena za konzilijume i vjerovao da će tegobe proći. Ljekar je pokušavao da ga nagovori na dodatne preglede, a u razgovore je uključena i predsjednikova pratnja. Tek kada su se pojavili jaki bolovi u nozi, Tito je pristao da ga pregleda širi tim stručnjaka.
Konzilijum: U liječenje su potom uključeni i poznati strani stručnjaci. Američki hirurg Michael DeBakey procjenjivao je stanje cirkulacije u nozi, dok je sovjetski ljekar Marat Knjazev učestvovao u širem pregledu. Prema Stankovićevom sjećanju, zaključeno je da je opšte stanje tada još bilo relativno stabilno, ali da je noga ozbiljno ugrožena. Razmatrane su metode kojima bi se pokušao sačuvati ekstremitet, uključujući vaskularni zahvat.
Amputacija: Tito je, kako je Stanković tvrdio, veoma teško prihvatao ideju da bi mogao ostati bez noge. Ljekari su zbog toga određeno vrijeme pokušavali sa konzervativnim pristupom, ali je stanje ekstremiteta nastavilo da se pogoršava. Kada je postalo jasno da tkivo više nije moguće spasiti, amputacija je izvedena. Nakon operacije Tito je, prema Stankovićevom svjedočenju, bio optimističniji i govorio da očekuje povratak javnim obavezama uz protezu i štap.
Komplikacije: Iako je sama operacija prošla uspješno, zdravstveno stanje nastavilo se komplikovati. Stanković je govorio o periodima teškog pogoršanja tokom kojih su korištene transfuzije, infuzije, intubacija i druge mjere intenzivnog liječenja. U jednom trenutku bilo je potrebno i nadomještanje funkcije bubrega, a predsjednik je sve više zavisio od aparata i intenzivne terapije.
Procjena: Stanković je kasnije smatrao da je ključna greška bila predugo insistiranje na liječenju lijekovima i odlaganje hirurškog rješenja. Prema njegovom tumačenju, ozbiljan poremećaj cirkulacije u butnoj arteriji bio je početna tačka komplikacija koje su kasnije zahvatile cijeli organizam. Ipak, to predstavlja njegovu stručnu retrospektivnu procjenu, a ne jednostavno objašnjenje jednog uzroka smrti.
Posljednji dani: Prema Stankovićevim riječima, Tito je posljednje razumljive riječi izgovorio dok je još bio svjestan težine situacije, pitajući šta sve ono što se oko njega događa treba da znači. Od sredine februara 1980. više nije mogao normalno komunicirati, a ostatak života proveo je u izuzetno teškom stanju. Josip Broz Tito preminuo je 4. maja 1980. godine u Ljubljani, u 15.05 sati.
