Ova priča o smrti, gubitku i misterioznim okolnostima koje prate povratak voljene osobe u život, čini se kao nedostižna granica između stvarnog i nadrealnog.
Viktor je ožalio svog sina Nikolaja, kojeg je izgubio u tragičnoj nesreći prije 20 godina. Svake nedjelje, tokom svih tih godina, posjećivao je njegov grob, razgovarao s njim i nosio cvijeće, pokušavajući da sačuva uspomenu na njega. No, ništa nije moglo pripremiti Viktora na događaj koji je zauvijek promijenio njegov pogled na stvarnost.
Telefon koji je zazvonio jednog noći, u 2:47 ujutro, donio je nevjerojatno iznenađenje: naziv na ekranu bio je „Nikolaj“, a Viktor je osjetio srce koje mu je brže kucalo. Bio je to glas njegovog sina, koji je, iako je bio mrtav dvije decenije, zvonio sa nekog neobjašnjivog mjesta, uplašen i zbunjen. Bio je to stvaran razgovor sa stvarnim glasom, glasom koji je Viktor prepoznao. Pitanje koje je sin postavio, “Papi, gdje sam?”, ostavilo je Viktora bez riječi. Kako je to moguće? Kako je moguće da njegov sin, koji je bio poginuo prije 20 godina, sada zove i traži pomoć?
Nakon što je pokušao kontaktirati svog sina više puta, Viktor je odlučio da krene na put prema Zapadnoj Virdžiniji, slijedeći adresu koju je njegov sin spomenuo u posljednjem pozivu. Adresa je bila izuzetno specifična, a Viktor je morao saznati istinu. U tom trenutku, sve što je znao i osjećao bilo je pod sumnjom. Iako je cijeli događaj izgledao kao ludilo, Viktor je vjerovao da je to njegov posljednji pokušaj da razjasni što se zapravo dogodilo.
Po dolasku na adresu, Viktor je pronašao zapušteno i napušteno mjesto, zgradu koja je bila pred uništenjem. Međutim, kad je ušao u stan koji je spomenuo njegov sin, otkrio je da je unutrašnjost stanovanja neočekivano uredna i potpuno netaknuta. Na zidovima su bile fotografije – njegove obitelji, Nikolaja, Viktorove žene i njega. Neke od tih slika bile su starije, a neke su prikazivale Nikolaja u kasnijim godinama života, u dobi koju je trebao doživjeti da je bio živ. To nije imalo nikakvog smisla.
Šok je postao još veći kada je Viktor pronašao zapis koji je napisao njegov sin. Ispostavilo se da je „Marek Pavlov“, osoba koja je navodno preživjela nesreću te iste noći, zapravo bio njegov sin Nikolaj, koji je bio prepoznat kao nepoznata osoba u bolnici. Nesreća je, kako se činilo, bila dio pogrešne identifikacije, koja je dovela do stvaranja nove identifikacije za Nikolaja, dok je njegova prava sudbina bila potpuno zaboravljena.
Ova priča dovodi Viktora na prag razuma, jer, iako je sve ukazivalo na tragediju, on nije mogao zanemariti činjenicu da je njegov sin možda još uvijek živ. Svi tragovi koji su mu bili pred očima ukazivali su na ono što je za njega bilo nepojmljivo: njegov sin je preživio, ali mu je oteta prošlost, ostavljajući ga da živi s novim identitetom. Nakon otkrića novih dokumenata, Viktor je bio suočen s činjenicom da je cijela situacija, cijela nesreća, bila puna misterija koje je trebalo razjasniti, no ništa od toga nije bilo dovoljno, niti bi mogao dati odgovore na to što se zaista dogodilo te kobne noći.
Ovo je priča o smrti, identitetu, zaboravu i neizvjesnosti koja prati one koji se suočavaju sa tragedijom. Viktor je postao osoba koja nije samo izgubila sina, nego je bila prisiljena suočiti se sa stvarnošću koju nikada nije mogao ni zamisliti
