Tema današnjeg članka je duboka i emotivna ispovijest o gubitku voljene osobe, konkretno majke, te kako se nositi s tugom i rastati se od nje. Život nas često suoči sa gubicima na način koji nije lak, a smrt roditelja u mladim godinama je iskustvo koje ostavlja neizbrisiv trag.
Ovaj tekst govori o tome kako se nositi s gubitkom, kako se izgraditi kroz patnju, i kako pronaći snagu u onome što ostane.
Imala sam samo 14 godina kada je moja mama preminula, i iako su prošle godine, dan kada sam saznala za njen gubitak, i dalje mi je jasno pred očima. Svaki detalj, svaki zvuk, svaka riječ, sve to osjećam kao da je bilo jučer. Taj dan nije bio samo dan tuge; bio je to trenutak kada se moj svijet, moj život, zauvijek promijenio.
Prije nego što je mama otišla, ona je bila moj centar. Bila je osoba kojoj sam se uvijek vraćala, njene ruke su me tješile kad god bi me nešto povrijedilo, njene riječi su bile moj siguran oslonac. U svemu što sam radila, bilo je njezine ljubavi, njezine prisutnosti. Bila je poput nevidljivog štita koji me štitio od svega lošeg što bi moglo doći.
- Kada je otišla, ništa više nije bilo isto. Kuća je postala tiha, smrt je odnijela njezinu prisutnost. Njezina soba ostala je netaknuta, ali prazna. Ni njezine riječi, ni osmijeh, više nisu odzvanjali hodnicima. Tada sam shvatila – više nikada neću moći razgovarati s njom, više nikada neću moći zatražiti njezinu utjehu.
Tijekom tih prvih godina bez nje, život se nastavio, ali za mene je svaki dan bio borba. U školi sam se trudila da držim glavu gore, dok su moji prijatelji pričali o svakodnevnim problemima. Moji problemi su bili drugačiji, bilo je to osjećanje praznine koje niko nije mogao razumjeti. Često bih gledala stare fotografije i zamišljala da je još uvijek tu, da mi se smiješi i kaže da će sve biti u redu. Ali stvarnost je bila drugačija, nisam mogla vratiti ono što sam izgubila.
Nije postojao jednostavan način da se tuga izbriše. Niti da se vrati ona ljubav koja je otišla s njom. Tuga je postala moj pratitelj, moj teret, koji nisam znala kako nositi. Ali nisam imala izbora. S vremenom sam naučila da je bol proces, da ne mora nestati, ali mora biti preživljena.
Jedan od najtežih dijelova bio je osjećaj usamljenosti. Osim obitelji, niko nije mogao razumjeti dubinu mog gubitka. Ponekad bih se jednostavno zadržavala u tišini, skrivajući svoje suze, bojeći se da će me netko čuti. Nije bilo nikoga da mi kaže da je u redu osjećati bol. Nije bilo nikoga tko bi mi rekao da je normalno da tuga traje duže nego što sam mislila.
- I tako sam naučila biti snažna prerano, nositi teret kojeg nisam trebala nositi u tim godinama. Iako su postojali trenuci kada bih se osjećala izgubljeno, pronašla sam načine da se nosim. Pisanje dnevnika, razgovaranje s prijateljima, gledanje starih slika, sve to mi je pomoglo da preživim. U početku je bilo teško, ali mala sjećanja su mi davala nadu, davala mi snagu.
Kroz godine, bol nije nestajala, samo se mijenjala. Adolescencija bez mame bila je teža od svega što sam ikada zamišljala. Moje prijateljice su imale majke koje su ih savjetovale, pomagale, bile uz njih, a ja sam osjećala prazninu. Ipak, s vremenom sam naučila cijeniti male stvari: osmijeh prijatelja, podršku tate, ljubaznost drugih. Počela sam shvaćati da je njena ljubav ostala u meni, u svim onim stvarima koje mi je prenijela.
Gubitak majke me naučio mnogim važnim stvarima. Naučila sam da snaga dolazi iznutra, da je potrebno osloniti se na sebe, čak i kada se osjećamo izgubljeni. Naučila sam da sjećanja nikada ne umiru, i da će svaki osmijeh koji je mama podijelila sa mnom živjeti u meni, čak i kada je ona otišla. Naučila sam da tuga nije cilj, da je proces iscjeljenja. Naučila sam također koliko je važno tražiti podršku – jer nijedna bol ne mora biti nošena sama.
Iako bol nikada nije nestala, naučila sam da ona ne mora upravljati mojim životom. I dan danas, kada se suočavam s izazovima, sjetim se njene snage i njezine ljubavi. Ona je oblikovala osobu koju sam danas, a njena prisutnost nije nestala – ona živi u mojim uspomenama, u malim stvarima koje svakodnevno čine moj život bogatijim.
Gubitak majke u mladim godinama oblikuje naš svijet na način koji nikada ne možemo potpuno razumjeti, dok ne proživimo to iskustvo. Ali kroz bol, kroz gubitak, naučila sam kako voljeti i biti voljena. Odrasla sam, a njena ljubav me i dalje vodi kroz život, u svakom koraku koji napravim
