U današnjem članku vam pišemo o jednoj tužnoj, ali poučnoj priči o tome kako razvod može duboko uticati na dijete, i kako roditelj koji se povuče može ostaviti neizbrisiv trag.
Ova priča nas podsjeća na to koliko je odgovornost roditeljstva veća od bilo kojeg braka i koliko su djeca ranjiva na neodgovorno ponašanje roditelja.Kada je došlo do razvoda, vjerovala je da će, bez obzira na sve, jedna stvar ostati nepromijenjena – ljubav njenog bivšeg muža prema njihovoj kćerki.
Smatrala je da roditeljstvo ne prestaje kad se brak okonča, da obaveze i odgovornosti ne nestaju jednostavnim potpisivanjem papira. Vjerovala je da dijete nikada ne bi smjelo biti žrtva nesuglasica između roditelja. Nažalost, ubrzo je shvatila da je bila u zabludi.
U početku, sitnice su počele da je zabrinjavaju. Propušteni pozivi, obećanja koja su ostala neispunjena, rođendani koji su prošli bez njegovog prisustva. Ispričavala je sve te sitne propuste time da je on jednostavno previše zauzet. No, kako su dani prolazili, bolna istina je postajala jasna. On je već tada birao, ali nije birao njih.
- Kada je upoznao novu partnericu, sve se iz temelja promijenilo. Odjednom je imao vremena – ali ne za svoju kćerku. Imao je novac – ali ne za nju. Imao je energiju – ali nije je ulagao u odnos sa svojom kćerkom. Počela je da se povlači, da postaje tiha, da se povlači u sebe. Gledala je telefon, čekajući poruku koja nikada nije stizala. Svaki put kada bi telefon zazvonio, njene oči bi se zasjale, ali ubrzo bi nestale u razočaranju.
Najgore je bilo kada je njena kćerka jedne večeri, dok ju je spremala za spavanje, pitala: „Mama, jesam li ja nešto pogriješila pa me tata više ne voli?“ Ova jednostavna, ali duboko tužna pitanja razotkrila su istinu koja je bila sve jasnija – ovo više nije bilo pitanje odraslih. Ovo je bila priča o djetetu koje pati zbog nečijih izbora.
Pokušala je da razgovara sa svojim bivšim mužem, ali svaki put je nailazila na iste odgovore: „Nemam vremena,“ „Djeca se prilagođavaju,“ „Pretjeruješ,“ „Imaš ti nju, šta hoćeš još?“ Te riječi su je povrijedile, ali najviše je bolio njegov stav. On nije vidio posljedice svojih odluka. Živio je u uvjerenju da odsustvo oca neće ostaviti nikakav trag na dijete. Mislio je da će pokloni povremeno slati i da će to biti dovoljno.
Ali ona je gledala svakodnevnu istinu. Vidjela je njenu tugu, njeno povlačenje, tišinu, njeno odrastanje bez onih važnih pitanja koja bi svako dijete trebalo da postavlja svom ocu. Nije željela osvetu. Nije željela sukobe. Željela je samo da on prestane bježati od odgovornosti. Odlučila je da ga natjera da se suoči s posljedicama svojih izbora.
Kada je napokon došao da vidi kćerku, nije je dočekao zagrljaj. Nije dobio osmijeh. Nije bilo pitanja „Gdje si bio?“ Dobio je samo zid. Kćerka ga je gledala kao stranca, bez emocija, bez radosti, bez suza. Tada je shvatio istinu koju je ona gledala godinama. Dijete se prilagodilo, ali ne na način na koji je on mislio. Prilagodilo se njegovom odsustvu tako što je prestalo da ga očekuje.
- Njegova reakcija je bila panika. Pokušao je da razgovara, da se opravda, da objasni. Ali dijete koje je previše puta razočarano više ne reaguje na riječi. Shvatio je da je izabrao novu porodicu, da je staru izgubio, i da se povjerenje ne vraća obećanjima.
Ono što je naučila je duboko, ali i istinito – dijete pamti sve, čak i ono što mislimo da ne razumije. Odsutan roditelj ostavlja dubok trag. Ljubav se pokazuje djelima, a ne riječima. I, najvažnije od svega, naučila je da je njena dužnost da zaštiti dijete, čak i ako to znači da se neko mora suočiti s istinom.
Danas, gledajući svoju kćerku, vidi mnogo toga što nije bilo tu prije. Ona je jaka. Zrelija nego što bi trebala biti za svoje godine. Naučila je da ne očekuje previše, ali da cijeni ono što ima. Naučila je da ljubav nije obećanje, već prisutnost.
Iako je najteža lekcija došla prekasno, naučila je ono što je trebala – da nijedno dijete ne smije da se pita zašto ga roditelj nije izabrao
