U današnjem članku vam pišemo na temu granice između oprosta i samouništenja, te koliko je važno postaviti granice u odnosima koji nas iscrpljuju. Puno puta se desi da pređemo preko nečega što nas povrijedilo, samo da bismo održali mir u kući, a s vremenom se pitamo gdje je granica između ljubavi, oprosta i dopuštanja da nas netko uništava.
Oprost je jedan od najmoćnijih čina koje možemo učiniti, ali mora biti zdrav i iskren. Ako oprost dolazi bez stvarne promjene od strane druge osobe, onda to nije oprost – to je dopuštanje da se manipulira s tobom. Ako oprostiš nekome tko se ne kaje, onda tvoje ponašanje postaje samo alat za tuđe manipulacije, a ti postaješ žrtva svoje vlastite ljubavi.
Zdrav oprost postavlja granice, štiti tvoje dostojanstvo i omogućava novi početak, dok naivan oprost briše sve granice i ohrabruje zlostavljača. Razlika između ta dva oprosta nije samo u tome što znači za tebe, već i u tome što znači za tvoje emocije i tvoju unutarnju ravnotežu.
Nije svaka pogreška isto – neke greške mogu se oprostiti, ali postoje i grijehovi koji ne zaslužuju oprost. Kada netko kontinuirano povređuje tvoje dostojanstvo, ponižava te, psihički ili fizički zlostavlja, to nije samo greška, to je način ponašanja koji prelazi sve granice poštovanja. Kada to oprostiš bez posljedica, šalješ poruku da je to prihvatljivo, da će se ponoviti.
- Iako oprost može donijeti olakšanje i unutarnji mir, to ne znači da trebaš ostati u situacijama koje te uništavaju. U mnogim slučajevima, kada oprostiš neoprostivo, postaješ suučesnik u svom vlastitom uništenju. Ostati u odnosu u kojem te netko ponizuje, vara ili emocionalno iskorištava, znači da si postao saučesnik u vlastitoj patnji.
Granice su ono što nas štiti. One nisu zidovi protiv ljubavi, već protiv zla. Jasne granice znače reći: „Ovo me boli. Ne želim da se ponašaš ovako prema meni.“ Zdrav odnos znači razumijevanje da je tvoje dostojanstvo i sigurnost važna, a ne da se staviš u poziciju u kojoj ćeš biti stalno povrijeđen.
Neke religijske ili moralne zablude mogu nas navesti da vjerujemo da moramo oprostiti sve, ali oprost nije isto što i pomirenje. Oprost znači da u svom srcu puštaš prošlost, ali to ne znači da moraš ostati u istom toksičnom okruženju. Pomirenje zahtijeva promjenu ponašanja i povjerenje koje se mora izgraditi.
Za mnoge je teško prepoznati kada su postali „otirač“, ali to su znakovi koje trebaš prepoznati: stalno se izvinjavaš i kada nisi kriv, osjećaš strah reći „ne“, trpiš ponizavanja jer se bojiš napustiti odnos. Ako na većinu tih pitanja odgovaraš s „da“, onda si vjerojatno prešao granicu zdravog oprosta i ušao u zonu samoponištavanja.
Za izlazak iz tog kruga, važno je priznati sebi istinu. Svi smo mi vrijedni i zaslužujemo poštovanje, i to moraš jasno reći. Postavljanje granica i ostvarivanje tih granica ključ je za izlazak iz toksičnih odnosa. Ako netko nastavlja gaziti tvoje granice, moraš biti spreman/a na odmak. Iako je to najteži korak, često je to jedini način da se zaštitiš.
Oprostiti nešto što uništava tvoje dostojanstvo, nije vrlina. To je put do samouništenja. Tvoja dobrota ne smije postati slabost koju drugi koriste protiv tebe. Ako sljedeći put moraš donijeti odluku između oprosta i zaštite sebe, zapamti: oprostiti nešto što te uništava, znači postati saučesnik u vlastitoj propasti. Možda je baš danas dan da kažeš: „Dosta je.“
