U današnjem članku pišem o jednom sasvim običnom putu koji se pretvorio u mali, ali važan životni trenutak. Ovo je priča kakvu svako od nas može da doživi, a koja nas podsjeti da se najiskrenije stvari često dese onda kada ih najmanje planiramo.
Julijsko sunce se lagano spuštalo ka horizontu i obasjavalo put toplom, zlatnom svjetlošću dok je Artem Solovjev vozio svoj terenac poznatom trasom iz regionalnog centra. Iza njega su bila tri dana pregovora, sastanaka i potpisan ugovor koji je njegovoj građevinskoj firmi donosio stabilnost i nove projekte. Poslovno gledano, sve je bilo pod kontrolom. Ipak, njegove misli nisu bile uz papire, cifre i rokove, već uz večer koja ga je čekala.
Te večeri ga je očekivao prvi pravi sastanak sa Jelenom. Samo razmišljanje o tome izazivalo mu je blag osmijeh. Upoznali su se mjesec dana ranije na jednoj konferenciji posvećenoj razvoju malog biznisa. On je govorio pred punom salom, siguran u temu, ali potpuno nespreman na pitanje koje mu je postavila žena iz trećeg reda. Pitanje je bilo precizno, stručno i toliko na mjestu da ga je izbacilo iz ravnoteže. Poslije predavanja joj je prišao, razmijenili su brojeve i od tog trenutka razgovori nisu prestajali.
Jelena, ekonomistica u velikoj banci, bila je smirena, pametna i nenametljivo šarmantna. Njihovi razgovori su se smjenjivali između šala, ozbiljnih tema i tišine koja nije bila neprijatna. Artem je prvi put nakon dugo vremena uhvatio sebe kako nervozno gleda u telefon, čeka poruku i raduje se svakom njenom odgovoru. U sebi se čudio kako je moguće da se sa trideset dvije godine osjeća kao zaljubljeni tinejdžer.
- Pomislio je na svoju majku Ninu Pavlovnu, ženu koja ga je odgojila i uvijek ga zadirkivala zbog pretjerane posvećenosti poslu. Govorila mu je da se ne boji života, ali Artem je znao istinu – bojao se vezivanja, gubitka i ponovnog razočaranja. Posao mu je bio siguran zaklon od emocija koje nije znao kako da nosi. Sa Jelenom je, međutim, bilo drugačije. Pored nje nije morao da glumi snagu niti da se skriva iza uspjeha. Mogao je jednostavno da bude on.
Pogled na sat na instrument tabli vratio ga je u stvarnost. Imao je dovoljno vremena da stigne kući, istušira se i presvuče prije večere u restoranu na obali rijeke. Sve je bilo isplanirano. I baš tada mu je kroz glavu prošla misao od koje mu se stomak stegao – zaboravio je na cvijeće.
Dok je prolazio kroz grad, imao je bezbroj prilika da svrati u cvjećaru. Uvijek je govorio sebi da će to učiniti kasnije. Pregovori su se odužili, uslijedio je ručak sa partnerima, a zatim hitan poziv sa gradilišta. Sada je bio na putu, daleko od grada, i osjećao se glupo što na prvi sastanak ide praznih ruku.
Put je vijugao između polja. Sa jedne strane zlatna žita, sa druge zelene livade koje su se gubile u daljini. Artem je shvatio koliko rijetko primjećuje ljepotu oko sebe, stalno zaokupljen rokovima i obavezama. Tada je ugledao autobusko stajalište i pored njega – dječaka.
- Na starom, prevrnutom plastičnom vedru sjedio je mršav dječak, a ispred njega su stajali buketi poljskog cvijeća. Bilo je tu tratinčica, plavičastih cvjetova i sitnih žutih latica koje su izgledale skromno, ali živo. Artem je usporio i zaustavio se pored puta. U tim cvjetovima je bilo nečeg iskrenog, nečeg što se ne može kupiti u luksuznoj cvjećari.
Dječak je prišao autu i ozbiljno ga pogledao. Rekao je da je cvijeće sam brao, da sjedi tu od jutra i da ga je baka naučila da je rad važan. Artem je čučnuo kako bi bili u istom nivou, osjetivši kako mu se nešto u grudima steže. U tim jednostavnim buketima vidio je trud, strpljenje i djetinju odgovornost.
Dok je gledao preostala tri buketa, shvatio je da savršen poklon ne mora biti skup ni upakovan u sjajni celofan. Ponekad je dovoljan mali gest da pokažeš pažnju i poštovanje. U tom trenutku mu je postalo jasno da će upravo ti poljski cvjetovi biti najbolji uvod u večer koja ga čeka – iskrena, jednostavna i prava, baš kao i osjećaji koje je tek počinjao da prihvata
