U današnjem članku pišem o majčinskom instinktu koji se probudi tiho, ali neumoljivo, onda kada razum pokušava pronaći opravdanja. Ovo je ispovijest žene koja je vjerovala da štiti svoje dijete, sve dok nije shvatila da se istina mora pogledati ravno u oči.
Uvijek sam sebe doživljavala kao dobru majku. Nakon prvog razvoda obećala sam da ću svoju kćer Emmu čuvati od svega i svakoga, pa i od mogućnosti da je život još jednom povrijedi.
Moj svijet se vrtio oko nje, svaka odluka, svaki plan i svaki strah bili su povezani s tim da joj osiguram mirno i sigurno djetinjstvo. Kontrolirala sam sitnice, pazila s kim se druži, kako spava, što sanja, uvjerena da ljubav i pažnja mogu izliječiti i ono što je već ostavilo trag.
Tri godine kasnije u naš život je ušao Max. Bio je stariji, smiren, pažljiv, i s Emmom je od prvog dana uspostavio topao odnos. Gledala sam ih kako se smiju, kako joj strpljivo pomaže oko zadaće i kako je umiruje kad se uplaši. Po prvi put sam pomislila da možda upravo tako izgleda pravi dom, onaj u kojem se ne diže glas i u kojem se dijete osjeća voljeno.
- No Emma nikada nije bila dijete koje lako spava. I prije nego što je Max došao, imala je noćne more, budila se plačući, ponekad hodala u snu ili sjedila uspravno u krevetu, zureći u tamu hodnika. Govorila sam sebi da je to posljedica prošlosti, da su to dječji strahovi koji će s vremenom izblijedjeti. Vjerovala sam da će stabilnost i ljubav učiniti svoje.
Ali nije postalo lakše. S vremenom sam počela primjećivati obrazac koji mi isprva nije djelovao zabrinjavajuće. Gotovo svake noći, negdje oko ponoći, Max bi ustajao iz našeg kreveta. Govorio bi da ga bole leđa i da će mu na kauču biti lakše. Prihvatala sam to bez sumnje, jer nisam imala razloga da mu ne vjerujem. Sve do one noći kada sam se probudila i shvatila da ga nema nigdje.
Kauč je bio prazan, kuhinja mračna, a kuća neobično tiha. Tada sam primijetila tanku liniju svjetla ispod Emminih vrata. Srce mi je počelo lupati dok sam ih tiho otvarala. Max je ležao pored nje, s rukom oko njenih ramena, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Pitala sam ga tiho, a on je, vidno iznenađen, rekao da je Emma imala još jednu noćnu moru i da je samo želio biti uz nju dok se ne smiri. Sve što je izgovorio zvučalo je razumno, brižno, gotovo plemenito. Ipak, u meni se pojavio nemir, onaj osjećaj u stomaku koji nema riječi, ali zna istinu.
- Sljedećeg dana sam, bez ikakvog objašnjenja, kupila malu skrivenu kameru i postavila je u Emminu sobu. Nisam željela potvrdu sumnje, nego mir. Nekoliko dana kasnije skupila sam hrabrost da pogledam snimke.
Ono što sam vidjela ostavilo me bez daha. Emma je sjedila u krevetu, širom otvorenih očiju, ali pogleda koji kao da nije bio prisutan. Usne su joj se pomicale, tiho je šaptala, a Max joj je odgovarao istim tihim glasom, kao da vode razgovor s nekim koga nema. Taj prizor me progonio cijelu noć.
Razgovarala sam s Maxom sljedećeg jutra. Rekao je da se Emma često budi u panici, da plače i ne može zaspati, te da on jednostavno legne pored nje kako se ne bi osjećala sama. Njegove riječi su bile mirne, ali mene nisu smirile. Shvatila sam da, bez obzira na namjere, granice moraju postojati.
Rekla sam mu da se to više ne smije ponavljati i da moramo pronaći drugo rješenje. Već sljedećeg dana zakazala sam pregled kod dječjeg psihologa. Kao majka, znala sam da je moja dužnost ne da tražim izgovore, nego da tražim odgovore. Jer kad je riječ o djetetu, instinkt nikada ne smije biti utišan
