U današnjem članku pišemo na temu odnosa sa roditeljima i kako često, nesvjesno, činimo stvari koje ih povređuju. Naša svakodnevna žurba, obaveze i životni stres dovode do toga da zaboravljamo koliko su oni važni za nas, a neki od naših postupaka ostavljaju dugoročne rane koje je teško ispraviti.
Iako to možda nije naša namjera, ponekad činimo stvari koje nas kasnije mogu ispuniti tugom.Roditelji su nas odgajali, pružili ljubav i pažnju u trenucima kada to nismo znali cijeniti.
Međutim, kako odrastamo i postajemo samostalni, često zaboravimo koliko je njihovo prisustvo u našem životu dragocjeno. Tri su najveća grijeha koja mnogi od nas nesvjesno čine roditeljima, a koja teško imaju opravdanje.
Prvi grijeh koji mnogi od nas čine roditeljima je zanemarivanje njihove prisutnosti i vremena. U modernom svijetu gdje se brzo krećemo, lako je zaboraviti na najosnovniji dar koji roditelji zaista žele od nas – naše vrijeme. Zbog užurbanog života, obaveza i posla, često odlažemo posjete ili pozive, misleći da imamo vremena za to sutra. Međutim, “sutra” se često pretvori u mjesecima ili čak godinama tišine, što ostavlja roditeljima osjećaj zanemarenosti. Iako neće reći ništa, njihova tuga postaje tiha, ali duboka. Roditelji ne traže savršen poklon; njima je najviše važna prisutnost, jer vrijeme je ono što se ne može kupiti. Iako mnogi od nas to ne shvataju odmah, roditelji se raduju svakom trenutku koji im posvetimo, pa makar to bilo samo nekoliko minuta razgovora.
Drugi veliki grijeh je nezahvalnost i zaboravljanje svih njihovih žrtava. Mnogi roditelji su dali sve od sebe da bi svojoj djeci omogućili bolji život, sigurnost i prilike koje sami nisu imali. Mnogi su se odrekli vlastitih snova, komfora, pa čak i zdravlja, kako bi im omogućili bolju budućnost. Nažalost, kako vrijeme prolazi, često zaboravljamo na te žrtve i počinjemo ih uzimati zdravo za gotovo. Nezahvalnost ne mora biti u obliku otvorene bezobraznosti – ponekad je to jednostavno odsustvo riječi “hvala”. Roditeljima nije potrebno ništa veliko; dovoljno im je samo da znaju da cijene sve što su učinili. Ponekad samo jedna iskrena riječ ili mali znak pažnje može učiniti čudo. Priznanje njihovih žrtava daje im osjećaj da su sve učinili s razlogom, da sve što su prošli nije bilo uzaludno. Zahvalnost nije samo lijepa stvar, već i način vraćanja osjećaja vrijednosti onima koji su nas odgajali.
Treći grijeh, možda i najteži, je kritika, predbacivanje i nesposobnost da razumijemo njihove greške. I roditelji su ljudi, i oni prave greške. Nekada su postupali iz nedostatka znanja, ponekad pod utjecajem vlastitih problema i trauma. Svi roditelji žele najbolje za svoju djecu, ali nisu savršeni i nisu uvijek imali sve odgovore. Kada ih stalno kritikujemo i sudimo za njihove postupke, ne uzimajući u obzir vrijeme i okolnosti u kojima su živjeli, stvaramo duboke emocionalne rane. Prebacivanje stvara distancu, a distanca uništava odnos. Iako to ne znači da treba sve opravdavati, važno je sjetiti se da su roditelji, na svoj način, činili najbolje što su mogli u tom trenutku. Razumijevanje i tolerancija prema njihovim greškama ključni su za očuvanje veze i ljubavi.
Na kraju, kada sagledamo ove tri najveće greške – zanemarivanje, nezahvalnost i stalnu kritiku – postaje jasno da duboko pogađamo one koji su nas odgajali i dali nam temelje života. Vrijeme je neuhvatljivo i ne možemo ga vratiti, ali možemo promijeniti način na koji se odnosimo prema svojim roditeljima. Možemo im vraćati pažnju koju zaslužuju, pozvati ih češće, posvetiti im više vremena, i reći im “hvala” kad god to osjetimo. Čak i mala gesta, poput riječi “trebaš mi”, može učiniti veliku razliku u njihovim životima.
Mir sa roditeljima često postaje mir u nama samima. Svi bi trebali razmisliti o tome kako očuvati i njegovati te odnose, jer, na kraju, oni su temelj svega što jesmo
