U današnjem članku vam pišemo o priči koja je prava inspiracija za sve koji su ikada osjećali da su zaboravljeni ili zanemareni od strane društva.
Kler i Noah, dvoje ljudi koji su odrasli u sistemu hraniteljstva, dijele svoju životnu priču koja nas podsjeća da ljubav, prijateljstvo i zahvalnost mogu doći s nečekivanih mjesta i ljudi.Kler je odrasla u više domova nego što može da se sjeti, a to iskustvo ju je naučilo da se ne vezuje i da ne očekuje previše od ljudi.
Odrasla je brzo, razvijajući “otpornost”, kako su je zvali, koja je zapravo bila način da preživi. Međutim, sve se promijenilo kada je upoznala Noaha. Noah je bio tiha, osamljena duša u invalidskim kolicima, kojoj su se odrasli obraćali kao da je samo zadatak, a djeca su se klonila njega, jer nije mogao da učestvuje u igrama. No, Kler je odlučila prići i jednostavno započeti razgovor, što je bila početak nečega nevjerojatnog.
Iako su odrasli zajedno i prolazili kroz mnogo teškoća, njihovo prijateljstvo nikada nije prestalo. Oba su bila svjesna da su “teži slučajevi” koje niko ne želi usvojiti. Njihovi dani su prolazili uz šale i šutljive dogovore, ali su znali da je dom koji traže za njih dvoje samo daleki san. Kada su napunili osamnaest, prešli su prag domova bez oproštaja i uputili se u svijet sa samo plastičnim kesama i papirom za autobuskih kartu.
Njihova borba za opstanak u svijetu odraslih bila je teška, ali su našli način kako da žive. Upisali su višu školu, radili više poslova, i uspjeli pronaći svoj mali stan, koji je postao prvi pravi dom. Usprkos tome, njihovo prijateljstvo se tiho, gotovo neprimjetno, pretvorilo u ljubav. Nije bilo nikakvih dramatičnih trenutaka, samo spoznaja da je život s njim mirniji, stabilniji. Kler je, iscrpljena od svega, jednom prilikom izgovorila: “Mi smo već zajedno, zar ne?” A Noah je, s osmijehom, odgovorio: “Dobro, mislio sam da to samo ja osjećam.”
- Nekoliko godina kasnije, Noah je Kler zaprosio, ali tiho, bez pompe, dok su kuhali zajedno u kuhinji. Ono što je uslijedilo bilo je savršeno: njihovo malo, intimno vjenčanje. Međutim, odmah nakon toga, na vrata su im pokucali. Ispostavilo se da je Harold Piters, nepoznati čovjek iz prošlosti, odlučio ostaviti Noahu nešto vrijedno. Harold je bio čovjek koji je pao ispred prodavnice, a Noah je bio jedini koji je prišao, pomogao mu i proveo vrijeme s njim. To nije bilo sažaljenje — bilo je to zahvalnost za dobrotu, koju Noah nije ni znao da je pokazao.
Harold nije imao porodicu, ali je imao kuću, novac i, najvažnije, tiho poštovanje koje mu je Noah donio. Ostavio mu je sve što je imao, jer je želio pokazati da je dobrota važna. Za Noah i Kler, ovo naslijeđe značilo je sigurnost i stabilnost, nešto što su oboje oduvijek željeli, ali nikada nisu mislili da će doći. Posjetili su kuću i Noah je stajao, preplavljen emocijama, govoreći: “Ne znam kako da živim na mjestu koje ne može da nestane.” Kler mu je odgovorila: “Naučićemo. Naučili smo i teže stvari.”
Kroz cijelu svoju životnu priču, Kler i Noah su došli do zaključka da su, unatoč tome što su odrasli u sistemu hraniteljstva, na kraju pronašli ono što im je najviše trebalo: ljubav, stabilnost i sigurnost. Njihovo prijateljstvo je bilo temelj svega, a sada su konačno imali dom u kojem nisu morali brinuti hoće li biti odbačeni. Niko ih nije izabrao kad su bili djeca, ali jedan čovjek je prepoznao njihovu dobrotu i odlučio da to bude dovoljno
