U današnjem članku vam pišemo na temu tihe dobrote i ogromne žrtve jednog neprimjetnog čovjeka. Ovo je priča o tome kako se istinsko bogatstvo često krije ondje gdje ga niko ne traži.
Na samom kraju sela, u kućici od blata i starog pruća, živio je starac kojeg su svi zvali deda Vlasta. Ljudi su ga gledali kao najsiromašnijeg čovjeka u Donjim Strnjikama. Nije imao struju, grijao se na drva koja je sam skupljao u šumi, a zimi bi dugo gledao u vatru kao u jedini prozor topline.
Nosio je istu odjeću godinama, hodao polako i rijetko govorio. Ipak, u toj trošnoj kući skrivao je nešto što niko nije slutio – staru teglu zakopanu ispod daske u podu, punu zgužvanih novčanica. To je bio njegov mali fond za dostojanstvo, novac za sopstveni ispraćaj sa ovog svijeta.
Godinama je odvajao dinar po dinar, ne za sebe, ne za uživanje, već da ne bi, kako je govorio, “pao na teret kad umre”. Nije se žalio. Tako je živio. Tiho i skromno.
Jedne zime selo je pogodila nesreća koja je sve promijenila. Petogodišnja djevojčica Ana, kćerka komšije Milana, teško se razboljela. Ljekari su rekli da joj je potreban hitan zahvat u inostranstvu, a cifra je bila nezamisliva za ljude koji su jedva spajali kraj s krajem. Milan je išao od kuće do kuće, sa suzama u očima, tražeći pomoć. Ljudi su davali koliko su mogli, ali to je bilo daleko od potrebnog.
- Te noći Vlasta nije oka sklopio. Kroz zidove je slušao tihi jecaj iz susjednog dvorišta. Ustao je, sjeo na ivicu kreveta i dugo gledao u pod. Zatim je polako pomjerio dasku i izvadio teglu. Gledao je dugo u te novčanice, znajući savršeno dobro šta one znače. Ako ih da – više neće imati ni za sopstveni kraj.
U zoru je pokucao na Milanova vrata. Nije govorio mnogo. Samo je pružio teglu i rekao:
“Uzmi, sine. Meni više ne treba. Ja sam svoje proživio, a dijete tek treba da počne.”
Milan je zanijemio. Kada je shvatio šta drži u rukama, slomio se i pao na koljena. Taj novac bio je dovoljan da Ana krene na liječenje.
Ali selo nije dočekalo Vlastu kao heroja. Umjesto riječi zahvalnosti, dočekao ga je šapat i podsmeh. Govorili su da je lud, da je dao sve za tuđe dijete, da će sad umrijeti gladan. Najviše su ga boljeli pogledi onih koji su ranije tražili njegovo društvo, a sada su okretali glavu.
Zima je prolazila sporo i surovo. Drva su nestajala, hrane je bilo sve manje. Vlasta je jeo suvi hljeb umočen u toplu vodu. Umotavao se u stare krpe da se ugrije. Kopnio je, ali nije se pokajao ni u jednom trenutku. Bio je siguran da je uradio ono što je morao.
Mjeseci su prošli, a onda se jednog proljećnog jutra selo probudilo uz zvuk kakav nikada prije nije čulo. Putem su se probijala tri crna, sjajna automobila. Ljudi su izlazili iz kuća zbunjeni i uplašeni. Kolona se zaustavila baš ispred Vlastine ograde.
- Starac je ustao oslanjajući se na štap, misleći da dolaze da mu uzmu i ono malo što ima. Ali iz prvog auta istrčao je Milan, drugačiji nego ikad prije – obrijan, čist, uspravan. Otvorio je zadnja vrata i iz auta je izašla Ana. Više nije bila blijeda i slaba. Trčala je prema Vlasti raširenih ruku.
“Deda Vlasto!” viknula je i bacila mu se u zagrljaj.
Starčeva koljena su zadrhtala. Bio je to trenutak u kojem je shvatio da njegova žrtva nije bila uzaludna.
Iz drugog auta izašao je čovjek u skupom odijelu. Bio je direktor klinike u kojoj je Ana operisana. Prišao je Vlasti, duboko se naklonio i kroz slomljen srpski rekao da je cijela bolnica plakala kad je čula za njegov čin. Zatim je otvorio torbu i izvadio onu istu teglu – sada punu novih, krupnih novčanica.
Rekao mu je da su svi troškovi liječenja pokriveni, a da fondacija bolnice želi njemu da obezbijedi dom, doživotnu njegu i sigurnu penziju. Pružio mu je ključeve.
Vlasta je gledao u ključeve, pa u Anu. Tiho ih je vratio.
“Ne treba meni kuća. Meni treba samo da ovo dijete trči.”
U tom trenutku Milan ga je zagrlio i rekao da će mu ovdje, na istom mjestu, napraviti kuću kakvu zaslužuje. Starac je tada zaplakao – ne od tuge, već od spoznaje da postoji bogatstvo koje novac ne može izmjeriti.
Selo je tog dana ostalo nijemo. Oni koji su ga nazivali ludakom sada su gledali u zemlju. Shvatili su da je najbogatiji među njima bio onaj koji nije imao ništa osim srca
