Nikad nisam bila osoba koja pravi dramu oko hrane. Uvijek sam bila ona što kaže: „Ma sve je to dobro, samo da je jestivo.“ Tog dana bila sam umorna, žurila sam s posla i stala u najbliži fast-food da uzmem nešto da pojedem na brzinu. Bila sam gladna, onako nervozno gladna, kad ti se ruke tresu i samo razmišljaš o prvom zalogaju.

Kupila sam klasičan burger. Ništa posebno, ništa luksuzno. Sjela sam za sto, otvorila pakovanje i pomislila kako ću konačno malo odmoriti. Nisam mogla znati da će me upravo taj trenutak koštati mirnog stomaka za narednih sedmicu dana.

Razmaknula sam hljeb, da dodam malo kečapa, i tada sam je vidjela. Crnu, sjajnu, živu tačku u samom srcu mog sendviča. Prvo sam pomislila da je zagorena mrva, pa sam se nagnula bliže — i tada sam shvatila da to nije mrva. To je bio insekt. Onaj dugi, uski, s klještima na zadnjem dijelu, kao iz noćne more iza frižidera.

Svijet se u tom trenutku nekako stisnuo oko mene. Nisam vrisnula, nisam bacila sendvič — samo sam sjedila nepomično, kao da pokušavam uvjeriti mozak da to što gledam nije stvarnost. Ali ono se nije pomjeralo. Ležalo je tu, savršeno uvučeno u sir i salatu, kao da je i ono naručilo isti ručak.

Prvo što sam osjetila nije bilo gađenje, nego izdaja. Glupa, apsurdna izdaja. Kao da sam povjerovala nekom ko me izigrao. Tek onda je došao val mučnine.

  • Podigla sam burger na salveti i odšetala do radnika na kasi. Nisam vikala, samo sam rekla: „Našla sam ovo u sendviču.” Pokazala sam im insekt. Dvoje njih su se zgrozili, treći je samo rekao: „Možemo vam dati drugi.” Drugi?! Kao da bih mogla pojesti išta više tog dana.

Uzela sam povrat novca i izašla, ali priča tu nije završila.

Kod kuće, dok sam pregledala fotografije koje sam napravila — jer da, morala sam se uvjeriti da nisam umislila — osjetila sam mješavinu bijesa, nevjerice i one tihe jeze koja ti se spusti niz kičmu. Jedan dio mene je htio sve zaboraviti, a drugi dio je želio razumjeti: kako je to uopšte završilo u mojoj hrani?

Dok sam uveličavala sliku, nešto me steglo u grlu. U tom malom stvorenju vidjela sam ne samo prljavštinu, nego i činjenicu da nikad ne znaš šta jedeš, da nikad ne znaš koliko se možeš osloniti na tuđu pažnju. Sve što uzimamo zdravo za gotovo — higijenu, brigu, standard — odjednom mi se činilo krhko.

Te noći nisam mogla spavati. Ne zato što se bojim insekata, već zato što je osjećaj nečeg narušenog bio jači od samog događaja. Kao da je neko dirnuo liniju povjerenja koje ne razmišljamo da dajemo — trgovcima, restoranima, proizvodima, ljudima. U glavi mi se vrtjela slika iznova i iznova, kao podsjetnik koliko se lako čovjek može osjetiti nezaštićeno.

  • Sutradan sam odlučila napisati pritužbu. Ne zato što sam željela nečiju glavu, već zato što nisam htjela da neko drugi doživi isto. Dok sam birala riječi, primijetila sam da mi ruke opet blago drhte. Ne od straha, nego od onog osjećaja koji dođe kada znaš da moraš reći nešto što te još tišti.

Pisala sam o tome kako sam se osjećala, o gađenju, o nevjerici, ali i o tome kako ljudi ponekad zaborave da se iza „još jednog sendviča“ krije nečiji dan, nečije zdravlje, nečije povjerenje. Tek kad sam završila, kao da mi se dio težine skinuo s ramena.

Danas, kad se sjetim tog trenutka, više me ne hvata isti grč u stomaku. Sada je to priča koju pričam drugima — ne samo da bih ih upozorila, nego i da bih sebi potvrdila da čak i najneprijatnije situacije mogu postati nešto što nas nauči da budemo oprezniji, da vjerujemo sebi, da ne gutamo sve što nam se servira — u tanjiru ili u životu