U današnjem članku želim podijeliti priču koja me duboko podsjetila koliko čovjek može i potonuti i uzdići se u istoj životnoj sezoni. Kao osoba volim zabilježiti ovakve trenutke, jer oni ne nose samo pouku već i toplinu koja ostaje dugo u mislima.
U jednom malom selu, među brežuljcima obraslim travom i starim stazama, živio je Dragan, čovjek poznat po tome što je imao najljepše šljive u cijelom kraju. Njegov voćnjak, smješten na blagoj padini koju je sunce ljubilo od ranog jutra, bio je njegova najveća dragocjenost.
Nije to bilo samo drveće; to su bile godine napornog rada, strpljenja i ljubavi prema zemlji. Dragan je razgovarao sa svojim stablima kao da su živa bića, posmatrao svaku granu, vezivao ih kad bi se savijale i brinuo o njima bolje nego o sebi.
Ali čim bi se spomenulo njegovo ime, uvijek bi se čulo i uzdah nezadovoljstva koji je dolazio s druge strane ograde. Tamo je živio Milan, njegov komšija, čovjek koji je mnogo štošta imao, osim volje da radi. Njegova zemlja bila je prepuna trnja, a trava mu je rasla visoko kao da godinama nije pogledao lopatu. Dok bi Dragan svakoga jutra obilazio voćnjak, Milan je sjedio na ogradi, posmatrao ga, pljuvao u prašinu i govorio da “jednima zemlja rađa, a drugima propada”.
- I te jeseni, kada su se Draganove šljive plavile kao da su slikane najdubljom bojom neba, Milanova zavist je prešla u nešto opasnije. Umjesto da se pomiri s time da je trud taj koji donosi plod, u njemu se rodila misao da je lakše uništiti tuđi trud nego početi svoj.
Jedne hladne noći, dok su kuće bile utonule u tišinu, Milan je uzeo testeru. Mrak ga je štitio, a njegova zavist gurala. Preskočio je ogradu i ušao u voćnjak kao lopov, ali nije došao po plodove. Došao je po osvetu koju je sam sebi izmislio. I počeo je da reže. Jedno po jedno, stabla su padala. Ona stara dvadeset, trideset godina. Ona koja su hranila porodicu, slala djecu u školu, punila tegle pekmeza. Milan je u toj mračnoj tišini slušao kako nestaje tuđi životni rad i mislio da će mu to donijeti mir.
A jutro je Draganov život pretvorilo u pepeo. Kad je ugledao oborena stabla, zrele plodove razgnječene u blatu, srce mu se steglo. Šetao je između posječenih debala kao čovjek koji hoda preko uspomena. Nije mu trebalo mnogo da vidi tragove čizama, blatnjavu stazu koja je vodila ravno do Milanove kuće. I u njemu je proključao gnjev. Čitavog života čuvao je svoje ruke od zla, a tog jutra poželio da ih iskoristi da se osvete.
Ali kad je pogledao prema Milanovoj kući, ugledao je nešto što ga je zaustavilo. Ugledao je decu, kako se igraju u dvorištu u poderanoj odjeći. Sitna, mršava. Djeca koja nisu kriva što je njihov otac postao rob vlastite zavisti. Ako ga prijavi, djeca će ostati bez hljeba. Ako ga napadne, raširit će vatru zla koja će gutati oboje.
- Dragan je stajao dugo, boreći se sam sa sobom. A onda je pogledao u zemlju. Plodovi su bili razasuti, ali bili su savršeni, slatki, zdravi. U tom trenutku umjesto bijesa, u njemu je narasla čudna vrsta odlučnosti. Vratio se u kuću i umjesto oružja, uzeo je prazne gajbe. Kleknuo je i počeo da kupi plodove, jedan po jedan, kao da skuplja komadiće slomljenog srca.
Proveo je cijeli dan prikupivši sve što je priroda dala uprkos ljudskom zlu. I dok ga je Milan posmatrao iza zavjese, strepeći šta će se dogoditi, Dragan je samo radio. Bez glasa, bez prijetnje.
A onda, sljedećeg jutra, Milan je čuo udarac o prag. Pa još jedan. I još jedan. Kad je otvorio vrata, ugledao je deset punih gajbi šljiva. Najljepših. Najzrelijih. Na vrhu je bio papir s porukom.
Poruka koja nije tražila kaznu, nego probudila savjest.
Dragan mu je napisao da je vjetar oborio plod, da je šteta da propadne, da zna da Milanova deca vole slatko, i da će mu na proljeće dati nove sadnice. Samo da zasadi svoje, da ne mora više gledati u tuđe.
Kad je Milan pročitao poruku, koljena su mu popustila. Suze su mu pale na gajbe. Potrčao je za Draganom, pao mu pred noge, tražeći kaznu. A Dragan je samo rekao da se zlo ne gasi zlom – nego dobrom.
Od toga dana, njihov odnos se promijenio. Milan je pomogao da se posade nova stabla, čuvao Draganovu kuću, i prvi put počeo raditi svoju zemlju.
Nekad je potrebno samo jedno veliko dobro djelo da bi se u čovjeku iščupao najdublji korov. Dragan je to dokazao. A selo je zapamtilo da su ponekad najdublje rane one koje donose najjače obnovljeno korijenje
