U današnjem članku želim podijeliti priču koja mi je pokazala koliko se neočekivane stvari mogu kriti iza običnih svakodnevnih zvukova. Često nailazim na neobične situacije koje ljudi proživljavaju, ali ova me je posebno fascinirala zbog svoje mješavine straha, misterije i divljenja prema prirodi.
Sve je počelo sasvim nevino: James je sjedio u dnevnoj sobi kada je čuo svog sina Liama kako plače. Dječak je dojurio niz stepenice držeći se za uši i govoreći da na tavanu nešto „strašno zujI“.
Bio je uplašen, uvjeren da će se iznad njih sručiti roj stršljena. James je pokušao ostati smiren, uvjeravajući ga da će samo provjeriti, ali unutra je i sam osjećao nemir. Penjanje na tavan nikome nije omiljena aktivnost, a pogotovo ne kada te dočeka zvuk koji nalikuje na neispravni motor.
Kada je otvorio vrata tavana i zakoračio unutra, odmah ga je zapahnuo gust, topao zrak, a zatim i neobičan drhtaj koji je prolazio kroz drvene grede. Tek kada je upalio svjetiljku, ugledao je nešto što ga je potpuno zaledilo. Na prvi pogled izgledalo je kao ogromno, višeslojno gnijezdo – nešto što bi se moglo povezati sa stršljenima, ali mnogo, mnogo veće od bilo čega što je ikada vidio. Čitava jedna strana tavanskih greda bila je obavijena strukturom nalik papirnatoj čahuri, sa slojevima koji su se širili poput nekog prirodnog zida.
- James je instinktivno načinio korak unazad. Zvuk zujanja bio je toliko intenzivan da je podsjećao na vibriranje motora automobila koji radi na leru. Iako nije bio stručnjak, znao je da je ono što vidi daleko više od običnog insekatskog gnijezda. Ubrzo je pozvao stručnjaka za insekte kako bi procijenio situaciju, ali ono što će saznati bilo je mnogo neobičnije nego što je iko mogao pretpostaviti.
Stručnjak je došao, pogledao u unutrašnjost tavana i odmah odustao od bilo kakvog uklanjanja. Nije to učinio zbog straha, nego zato što ono što je vidio nije pripadalo ni jednoj vrsti opasnih osa ili stršljena. To je pokrenulo lanac poziva, savjetovanja i pregleda fotografija, sve dok se naposljetku jedan biolog nije javio s potvrdom koja je Jamesa ostavila bez riječi.
Radi se o koloniji vlastitih drvenih pčela, specifično vrsti koje mogu živjeti u drvenim konstrukcijama decenijama. Prema mišljenjima stručnjaka, ta se kolonija u Jamesovom tavanu nalazila najmanje 20 godina. Ono što James i Liam nisu znali jeste da takve pčele ne prave klasično saće kakvo zamišljamo kada pomislimo na košnice. Umjesto toga, one polako buše i šire prolaze unutar drva, stvarajući mrežu hodnika koja se vremenom pretvara u kompleksnu i izuzetno čvrstu strukturu.
- Zato je gnijezdo izgledalo toliko masivno – to zapravo nije bila košnica, nego rezultat dugogodišnjeg oblikovanja drvenih greda. Tisuće malenih krila rezonirale su unutar drveta stvarajući onaj dubok, gotovo mehanički zvuk. Zanimljivo je da, uprkos veličini kolonije i impresivnom gnijezdu, ove pčele nisu agresivne. Ne napadaju, ne brane prostor na način na koji bi to činili stršljeni. Kada je stručnjak to čuo, rekao je da se ovakva stabilna kolonija može opisati kao pravo čudo prirode.
Biolozi koji su kasnije pregledali strukturu rekli su da je riječ o izuzetno rijetkom primjeru dugotrajnog gniježđenja. Pčele drvenarice obično mijenjaju lokacije ili grade manje prolaze, ali ovdje su našle savršene uslove da ostanu – toplinu, vlagu i tišinu koju pruža tavan.
James je, nakon što je shvatio šta zapravo ima iznad svog doma, donio odluku koja je iznenadila sve oko njega. Umjesto da uništi koloniju ili dopusti agresivne metode uklanjanja, odlučio je da će potražiti način da ove pčele premjesti bez narušavanja njihovog doma. Kontaktirao je lokalni prirodni rezervat i zamolio za pomoć. Stručnjaci su pripremili posebnu drvenu kutiju dizajniranu kao alternativna košnica. Tada je, uz maksimalnu pažnju i zaštitu i za ljude i za pčele, kolonija uspješno premještena u prirodni park.
Na kraju, situacija koja je počela kao plač prestrašenog djeteta i strah od opasnih insekata pretvorila se u priču o poštovanju prirode i razumijevanju važnosti svake vrste. James je svoj tavan oslobodio neželjenih gostiju, ali pčele je sačuvao kao dio prirodnog bogatstva zajednice
