U današnjem članku vam pišemo na temu odnosa koje često shvatimo zdravo za gotovo i onih istina koje vidimo tek kad je prekasno. Ovo je priča o tome kako pogrešna uvjerenja mogu razoriti sve što je vrijedno, čak i kada su izrečena u uvjerenju da su opravdana.
Damir je oduvijek bio čovjek koji mjeri vrijednost dana prema tome koliko je posla završio. Njegov život se vrtio oko rokova, sastanaka i uspjeha, pa je s vremenom počeo vjerovati da se i ljudi procjenjuju po njihovoj korisnosti. Firma mu je išla odlično, ali kuća — kuća je postala simbol nečega što nije mogao kontrolisati, a to ga je izjedalo. Svakog dana dolazio je s posla i nalazio isti prizor: Lejla, njegova supruga, spava u dnevnoj ili u spavaćoj sobi, umotana u ćebe, kao da se skriva od svijeta.
Nered u kući, sudovi u sudoperi, nedovršeni ručak — sve je to Damir vidio kao dokaz propadanja. U početku je pitao da li se dobro osjeća, tražio odgovore, pokušavao shvatiti. Ali Lejla je uvijek govorila isto: da je samo umorna, da joj treba malo odmora. Njeno tiho, blijedo lice i način na koji bi izbjegla njegov pogled bili su mu još jedan argument da je posustala. On se uvjerio da je sve to obična lijenost, izgovor da se ne bavi kućom i da se osloni na njega dok on obezbjeđuje sve ostalo.
Njegova frustracija polako je prešla u ljutnju, a ljutnja u riječi koje su boljele jače od udarca. Vrijeđao ju je, govorio joj da je postala teret, čovjek bez volje. Kada bi se ona probudila iz tog dugog sna i pokušala ustati, on bi joj, pun gnjeva, nabio na nos kako on radi dvanaest sati dnevno, a ona “prespava život”. Njena tišina samo je pojačavala Damirov bijes, jer ju je vidio kao priznanje da je sve što misli istina.
- Prekretnica se dogodila na njihovu godišnjicu. Damir je, neobično za sebe, došao ranije, noseći cvijeće kao zadnji pokušaj da osjete makar tračak onoga što su nekad imali. Umjesto toga, ušao je u mračan stan. Lejla je spavala u fotelji, iscrpljena, a na stolu je pronašao zagorjeli obrok, kao nijemi dokaz da je pokušala, ali nije uspjela. Tada je pukao. Hladno i odlučno rekao joj je da odlazi, da želi razvod i da nema više snage da živi sa nekim ko “ne radi ništa”.
Lejlin odgovor nije bio dramatičan. Nije ga molila, nije vikala. Samo je tiho rekla da će ga pustiti ako je to ono što želi. U njenom pogledu bilo je nešto što ga je tada iritiralo, a što će kasnije pamtiti kao najstrašniji dio — pomirenost.
Narednih mjeseci Damiru je bilo lakše. Sve je išlo po planu: razvod, novi stan, novi početak. Smatrao je da je prelomio ono što je trebalo odavno prelomiti. A onda je, jedne večeri, dok je proslavljao završetak procesa, stiglo zvono na vratima.
Kurir mu je uručio kutiju obljepljenu medicinskom trakom. Pošiljalac — onkologija univerzitetske bolnice. Damir je zbunjeno otvorio paket. Na vrhu je ležala umrlica. Ime njegove supruge. Datum smrti: prethodno jutro. Uzrok: akutna leukemija.
Svijet mu se u tom trenutku raspao u komade.
To nije mogla biti istina. Leukemija? Kako? Pa spavala je samo zato što je… lijena? Bio je ubijeđen da je riječ o njezinom karakteru, ne o bolesti. Ali dok su mu se misli sudarale u glavi, pogled mu je skliznuo dublje u kutiju, gdje je ležala mala roze sveska — Lejlin dnevnik.
Otvorio ga je drhtavim rukama. Na prvim stranicama čitao je riječi koje su mu kidale dušu. Pisala je o danu kada je dobila dijagnozu, o tome koliko je agresivna bolest, o tome da će terapija iscrpjeti sve iz nje. Pisala je i o njemu — kako ga ne želi opteretiti, kako ne želi da ponovi slom koji je doživio kad je izgubio majku. Odlučila je da ćuti — da ga pusti da je mrzi radije nego da je žali.
- Sljedeće stranice bile su bolnije. Zapis o danu kada ju je nazvao lijenom. O povraćanju nakon terapije. O tome kako je jedva stajala, ali je ipak pokušavala voditi kuću da ga ne razočara. O godišnjici — o pokušaju da skuha večeru i trenutku kada ju je umor potpuno savladao. O tome kako je prihvatila njegov odlazak kao nešto dobro. Pisala je da će tako biti spašen od gledanja njenog gašenja.
Posljednja rečenica bila je kratka, jedva čitljiva: „Nadam se da je srećan.“
U kutiji se nalazilo i pismo doktora, gdje je objašnjeno da je Lejla odbila skuplje i teže terapije kako mu ne bi pravila finansijski teret. Umrla je mirno, držeći njegovu sliku.
Tog trenutka Damir je shvatio da nije ostavio ženu koja “spava po cijeli dan”. Ostavio je ženu koja je spavala jer se borila s bolešću koja ju je lomila iznutra. Ženu koja ga je voljela toliko jako da je radije pustila da vjeruje u najgoru verziju nje, nego da ga optereti svojom boli.
Na sahrani je stajao sam, daleko od drugih, svjestan da više nema kome tražiti oproštaj. Shvatio je da nije on taj koji se spasio — već onaj koji je izgubio sve.
A Lejlin san, koji je toliko prezirao, bio je u stvari njen posljednji štit od bola. Sada, dok ona spava svojim vječnim snom, on ostaje budan, noseći teret koji ga neće napustiti do kraja života
