U današnjem članku vam pišemo na temu duhovne odgovornosti roditelja i o tome kako atmosfera u domu može oblikovati sudbinu djeteta. Ovo je tema koja se tiče svakog roditelja jer svaka riječ, svaki pogled i svaka mala navika stvaraju svijet u kojem dijete uči da voli, da vjeruje i da raste.
Mnogi duhovni učitelji smatraju da dijete ne dolazi samo kao biološko biće, već kao dar i povjerenje koje Bog daje roditeljima, dajući im zadatak da malenom čovjeku pomognu da formira svoj unutrašnji pejzaž. Dok je malo, dijete je potpuno otvoreno za sve što ga okružuje: mir, toplinu, sukobe, ljubav i tihu dobrotu koja često prođe neprimijećeno. Upravo zato se kaže da dijete raste i tijelom i dušom — upijajući sve što vidi i osjeća, čak i kada još ne zna govoriti.
Posmatranjem roditelja dijete uči prve obrasce ponašanja. Ono razumije ton glasa, osjeti kada je atmosfera napeta, prepoznaje radost, blagost ili tišinu. Prije nego što razumije riječi — razumije srce doma. To je razlog zašto se u duhovnoj tradiciji porodica često opisuje kao „mala crkva”, mjesto gdje se prvi put susreću dobri primjeri, praštanje, sigurnost i zajedništvo.
Ako u domu vlada sklad, dijete taj sklad nosi dalje. Ako je dom ispunjen svađama ili hladnoćom, i to ostaje kao nevidljiv trag u njegovoj duši. Roditeljski život — miran ili haotičan — postaje temelj na kojem se kasnije gradi karakter.
Učenje velikih pravoslavnih duhovnika naglašava istu poruku: ono što roditelji žive, djeca u sebi oblikuju. Dijete ne nasljeđuje samo fizičke osobine; ono preuzima duh kuće u kojoj raste. Zbog toga se kaže da djeca mnogo prije razumijevanja — osjete, mnogo prije logike — upiju, mnogo prije znanja — naslijede atmosferu koju su gledala svakog dana.
- Iguman Gavrilo Raletinački često je govorio roditeljima da se ono što Bog podari djetetu ne određuje mehanički, već kroz život roditelja. Govorio je: „Onako kako dijete poštuje vjeru — tako će mu Bog dati dobro u životu.” Pod tim nije mislio na strogo formalno poštovanje pravila, već na to da dijete prirodno usvaja ono što vidi u roditeljima, a ne ono što mu se samo govori.
Prema njegovim riječima, sudbina nije unaprijed zaključana. Ona se oblikuje svakog dana, malim i tihim gestovima. Dijete nepogrešivo osjeća raspoloženje doma, a Bog odgovara na ono što se u tom domu živi: toplinu, mir, zahvalnost, poštovanje — ili, suprotno, nemir, ogorčenost i nebrigu.
Zato se posebno ističe važnost jednostavnih, svakodnevnih trenutaka koji jačaju dušu djeteta. To su male stvari: nježan ton, zagrljaj bez razloga, molitva kraj kreveta, zajednički obrok bez napetosti, riječ podrške, tiha zahvalnost na kraju dana. Sve te sitnice grade osjećaj sigurnosti, a iz sigurnosti raste stabilna osobnost.
Ono što dijete primi u porodici postaje njegovo duhovno oruđe za cijeli život. Mir koji osjeti — postaje njegova snaga. Ljubav koju dobije — postaje njegova sposobnost da voli. Poštovanje koje vidi — oblikuje njegovu moralnu sliku svijeta. Dijete koje zna da je voljeno i zaštićeno lakše podnosi život, manje se lomi i rjeđe odlazi putevima koji ga udaljavaju od dobra.
Zato se naglašava da je dom prva škola povjerenja. U njemu se uči osjećaj sigurnosti, poimanje smisla, duhovna stabilnost i sposobnost da se oprašta. Kada roditelji žive vjeru, ne samo riječima nego svojim stavovima i ponašanjem, dijete prirodno razumije i uvažava te vrijednosti. U takvom domu dijete raste u ljubavi, i taj mir nosi u odrasli život.
- Roditelji su zato više od staratelja. Oni su, na neizravan ali snažan način, učitelji srca. Njihov primjer govori više nego stotine savjeta. Njihova skromnost, strpljenje ili blagost oblikuju djetetov odnos prema svijetu. A kada roditelji svojim životom pokazuju vjeru, dijete ne mora učiti iz knjiga — uči iz svakodnevnih postupaka.
Zato je najvažnija poruka jednostavna, ali duboka: ono što se živi u domu, dijete postaje. Ako dom odiše poštovanjem, toplinom, vjerom i smirenošću, dijete izlazi u svijet kao osoba koja zna kome se može okrenuti kada mu je teško, zna razlikovati dobro od lošeg, zna voljeti i biti voljeno.
Dom je, zato, mjesto gdje počinje svaka buduća sreća djeteta. A roditelji, iako možda toga nisu uvijek svjesni, svaki dan svojim postupcima pišu najvažnije poglavlje djetetovog života — ono koje će ga pratiti i kada više ne bude pod njihovim krovom
