U današnjem članku vam pišemo na temu nepravde koja se vraća onome ko je stvara. Pričamo o tome kako ponekad jedna odluka, donesena iz pohlepe ili sile, može promijeniti nečiji život i to ne uvijek onako kako se očekuje.
Gazda Ilija je bio čovjek čije se bogatstvo vidjelo na svakom koraku, ali ono što se najviše vidjelo bila je njegova nezasita želja za još većom moći. Njegova nova trospratna kuća bila je građevina kojom je želio da pokaže selu koliko je iznad svih, spomenik njegovom uspjehu. Da bi se ta kuća završila baš onako kako je zamislio, unajmio je Jovana, majstora o čijoj se vještini pričalo daleko izvan njihovog kraja. Jovan, čovjek tihih manira i izvanrednog zanata, imao je petoro djece i radio je sve što se moglo samo da ih nahrani.
Tri mjeseca je provodio na skelama Ilijine kuće. Na suncu koje peklo kožu i na vjetru koji ga je svaki čas mogao skinuti s krova, Jovan je slagao grede i crepove sa pažnjom koju bi rijetko ko danas imao. I dok je on radio do posljednje kapi snage, Ilija ga je svakog dana požurivao, prijeteći da ga neće platiti ako ne završi do dogovorenog praznika. Jovan se nije svađao — znao je da mu je taj novac potreban da djeca imaju šta da jedu.

Kada je posao najzad bio završen, Jovan je sišao niz skelu potpuno iscrpljen, ali mirne savjesti. Prišao je Iliji sa skromnom nadom da će konačno dobiti ono što je zaradio. Umjesto toga, dočekao ga je hladan pogled čovjeka koji je već odlučio da novac zadrži za sebe. Ilija je tvrdio da nešto nije dobro urađeno, da je crep star ili da je neka greda nakrivljena, iako je sve bilo urađeno gotovo savršeno. Odbio je da mu plati i zaprijetio da će pustiti pse ako se Jovan ne udalji.
- Jovan je mogao da vidi da pravda tu nema mjesta. Iako mu se srce slamalo, rekao je Iliji tihim glasom da će Bog isplatiti ono što Ilija neće. Taj trenutak ostavio je težak trag u zraku, nešto što ni Ilijine sluge sa toljagama nisu mogli da razbiju.
Te noći iznad sela okupili su se tamni oblaci, kao da i samo nebo zna šta se desilo. Došla je oluja kakvu ljudi nisu pamtili nekoliko generacija. Vetar je lomio krošnje, kiša je udarala kao čekić o zemlju. Jovan je sjedio u svojoj maloj kući s djecom u naručju, moleći se samo za to da im dom izdrži nalet stihije. Nije molio za osvete — samo za zaštitu.
Ilija se, s druge strane sela, osjećao nedodirljivo. Pio je vino i hvalio se sam sebi kako je dobio najčvršći krov u okolini, i to bez da je išta platio. Nije znao nešto što Jovan, kao pravi majstor, jeste: postoji jedan poseban klin, završni, koji se ukucava tek kada majstor dobije sve što je zarađeno. Bez tog klina, krov stoji — ali nije vezan. Jovan ga nije ukucao. Ne iz osvete, već iz starog zanatskog običaja koji je imao svoje značenje.
Kada je oluja dostigla vrhunac, vetar je udario baš u dio gdje je konstrukcija bila najranjivija. Začulo se pucanje i urlik drveta. U jednom snažnom naletu, čitava krovna konstrukcija — teška, masivna, čvrsta — odvojila se od kuće i poletjela u noć. Ilija je ostao bez svega: bez krova, bez sigurnosti, bez svoje umišljene nepobjedivosti.

Ali pravi šok nastupio je tek kada su se pocepali džakovi puni dukata koje je skrivao na tavanu. Vjetar ih je raznio svuda oko kuće, niz put, čak i do Jovanove skromne bašte. Zlato koje je Ilija godinama gomilao, često otimajući od onih kojima je dugovao, sada je ležalo u blatu — javno, dostupno, izloženo.
- Sljedećeg jutra, kada je sunce obasjalo selo, Jovan je vidio da njegova trošna kuća stoji netaknuta. Ilijina, naprotiv, bila je samo ogoljena ljuska. A okolo… zemlja je bila posuta zlatom. Ilija je trčao, skupljajući kovanice kao očajnik, dok su ga mještani nijemo posmatrali. Nije mogao spasiti gotovo ništa.
Jovan je prišao tiho, ne podižući ni jedan jedini dukat sa zemlje. Gledao je u čovjeka koji je juče bio simbol moći, a sada je klečao u blatu kao prosjak. Rekao mu je samo ono što je već bio rekao: da Bog vidi sve, i da zna kako rasporediti ono što pripada kome.
Ilija je ostao sam, slomljen, u ruševinama svog ponosa. A Jovan? Tog dana, i mnogih poslije, dobio je više posla nego ikada ranije. Ljudi su željeli majstora čije ruke rade pošteno, ali i majstora kojeg, kako je selo pričalo, ni nebo nije zaboravilo









