U današnjem članku vam pišemo na temu ljudske slabosti i trenutaka u kojima čovjek, vođen pogrešnim impulsima, može razoriti ono što mu je zapravo najvažnije. Radi se o priči o ljubavi, izdaji i kasnom osvještavanju.
Stanko, čovjek koji je godinama izgledao kao simbol stabilnosti, otvorio je dušu i priznao kako je u najosjetljivijem periodu života svoje supruge napravio grešku koja mu i danas leži kao kamen na srcu. U trenucima kada se Irena borila sa porođajnim bolovima, iscrpljenošću i sopstvenim strahovima, on je, kako sam kaže, bio slabiji nego ikada. Dok je ona prolazila kroz najtežu, ali i najčudesniju fazu svog života, on se okrenuo drugoj ženi, tražeći pažnju i potvrdu koju više nije znao pronaći u sopstvenoj kući.
Danas Stanko jasno vidi da je tada bio čovjek koji je dopuštao da ga vode površne misli i prolazne želje. U svojim riječima priznaje kako je tadašnja verzija njega bila sve ono što sada prezire: sebičan, nezreo i emocionalno plitak. Iako je spolja djelovalo da ima sve – stabilan posao, uređen život, brak i dijete na putu – unutrašnje nezadovoljstvo i nesigurnost doveli su ga do toga da uništi nešto što je trebalo čuvati više od svega.
- Irenu je upoznao još na fakultetu, kada je u njoj vidio toplinu i jednostavnost koje su ga odmah privukle. Bila je smirena, nenametljiva, žena koja se nije trudila da impresionira nikoga, a to ga je osvojilo. Njihova veza rasla je prirodno, činilo se čvrsto i obećavajuće. Kada je zatrudnjela, oboje su vjerovali da je stigao trenutak da njihova priča dobije najljepši nastavak.
Ali, kako je trudnoća odmicala, Irena se mijenjala, fizički i emocionalno, kao što je i prirodno. Telo joj se borilo s mučninama, bolovima i nesanicom. Bila je umorna, iscrpljena, daleko od onog žara kakav je imala ranije. A Stanko je, umjesto da je razumije i bude uz nju, počeo da je posmatra drugačije. Umjesto partnerke, vidio je samo trudnicu u bolu, i umjesto da je zaštiti, dozvolio je da ga njena slabost odbije.
U tom periodu, pažnju mu je skretala koleginica Tamara, mlađa, puna energije, uvijek sređena i nasmijana. Dok je Irena na kauču brojala kontrakcije i borila se sa sobom, Tamara mu je slala poruke, komplimente i davala mu osjećaj muškosti. Stanko danas priznaje da je sve to bila iluzija, ali tada mu je djelovalo kao bijeg. Flert se brzo pretvorio u preljubu, a griža savjesti u još jedan razlog da se distancira.
Ni rođenje sina Viktora nije odmah probudilo ono najbolje u njemu, iako je u porodilištu, gledajući Irenu kako drži njihovo dijete, mislio da jeste. Suze u njenim očima, način na koji ga je nežno dodirivala, miris te male sobe – sve je to djelovalo kao početak nove, bolje faze. Ali samo nekoliko nedjelja kasnije, on se ponovo vraća istoj grešci, bježeći iz kuće i opravdavajući se poslom i umorom.
- Irena nikada nije pravila scene, nije vikala, nije prijetila. Samo je posmatrala. Njene oči, kako Stanko govori, bile su najtiša, ali najteža optužba koju je mogao doživjeti. A onda je jednog dana stigla presuda koju nije očekivao – tiho, jednostavno, bez objašnjenja. Kada se vratio kući, njih dvoje više nisu bili tu. Na stolu je stajao papirić, običan, istrgnut iz sveske, ali sa riječima koje su ga presjekle:
“Stanko, nemoj da me tražiš. Irenu više ne poznaješ. Našla je svoju sreću. Hvala ti na sinu. Budi mu bolji otac nego što si meni bio muž.”
Tog trenutka shvatio je da je izgubio mnogo više nego što je mislio da riskira. Irena je, kako će kasnije saznati, otišla kod sestre u Švedsku, započela drukčiji život, daleko od svega što ju je povrijedilo. Kažu da je srećna, a iako on nema pravo da traži potvrdu, nada se da je zaista tako.
- Sina viđa rijetko, tek nekoliko puta godišnje. I svaki susret ga podsjeti na ono što je mogao imati, a što je svojim postupcima odbacio. Irena ne govori loše o njemu pred djetetom, ne koristi ga da ga kazni – samo je tiha i ravnodušna, a upravo ta ravnodušnost boli više od bilo koje osude.
Danas Stanko jasno kaže: “Varao sam ženu koja mi je dala život mog sina, jer nisam mogao da podnesem njeno tijelo dok je stvaralo novi život.” I svaki put kada se pogleda u ogledalo, pita se kakav je to čovjek bio tada i kako je mogao dozvoliti sebi da izgubi ono najvrjednije.
Njegova ispovijest ostaje kao upozorenje svima koji misle da je slabost prolazna i da se loši postupci mogu sakriti. Ponekad je cijena toliko velika da je čovjek nosi cijeli život
