U današnjem članku vam pišemo na temu dobrote koja se pojavljuje onda kada je najmanje očekujemo. U svijetu koji nas svakodnevno zatrpava lošim vijestima, stresom i nepravdom, ponekad se pojavi običan trenutak tih, neplaniran, ali toliko snažan da nas podsjeti koliko ljudskost još uvijek postoji.
Jučer sam stajala u redu na kasi, umorna i izgubljena u mislima. Kada je kasirka otkucala sve stvari, pogled mi je pao na ekran – i u tom trenutku shvatila sam da nemam dovoljno novca. Srce mi se steglo. Osjećaj stida, sramote i nemoći preplavio me u sekundi. Počela sam polako vraćati proizvode, jedan po jedan, pokušavajući ostati pribrana. Sve u meni vrištalo je od nelagode, ali nisam imala izbora.
Tada sam osjetila blagi dodir po ramenu. Okrenula sam se i ugledala nepoznatog čovjeka koji mi je tiho rekao: „Ne brini, ja ću platiti.“ U prvi mah sam odbila. Nije mi bilo lako prihvatiti pomoć – ponos i zahvalnost borili su se u meni. Ali on je samo blago klimnuo glavom i rekao: „Molim vas, dopustite.“ U njegovim očima nije bilo sažaljenja, samo mir i razumijevanje.
- Na izlasku sam mu se zahvalila drhtavim glasom, ne nalazeći prave riječi. Sve što sam mogla izgovoriti bilo je jedno iskreno: „Hvala.“
Kad sam stigla kući i počela raspakivati kese, među stvarima sam pronašla mali, presavijeni papirić. Na njemu je stajala poruka:
„Bio sam i ja u toj situaciji. Proslijedi dalje.“
Te riječi su me zaledile. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i dugo gledala u taj papirić. Nisu to bile samo riječi – bila je to poruka o razumijevanju i solidarnosti. Taj čovjek nije samo platio moje namirnice; dao mi je nešto mnogo važnije – nadu. Pokazao mi je da i kad misliš da si sam, postoji neko ko te vidi, ko razumije i ko ti pruži ruku kad ti zatreba najviše.
Često zaboravimo koliko jedan mali čin može značiti. Nekome ćeš pomoći platiti račun, a zapravo mu vraćaš vjeru u ljude. Nekom ćeš pokloniti osmijeh, a možda si upravo time spriječio da odustane. Ne znamo kroz šta drugi prolaze, koje tišine nose u sebi, ni koliko snage im je potrebno da preguraju dan.
Tog dana sam shvatila da pomoć ne mora uvijek biti velika da bi bila značajna. Dovoljno je da bude iskrena. Možda nikada više neću vidjeti tog čovjeka, ali njegov čin će živjeti u meni. Kad god vidim nekoga u sličnom trenutku bespomoćnosti, sjetim se njegove poruke i osjećam potrebu da je nastavim prenositi.
„Proslijedi dalje“ – tako jednostavno, a tako snažno. Jer dobrota se širi kao talas: počne od jedne osobe i dotiče mnoge.
Možda ne možemo promijeniti svijet u velikim razmjerama, ali možemo mijenjati male svjetove – one koji se kriju u ljudima pored nas. Svaki put kad nekome pomognemo, makar i sitnicom, činimo svijet malo mekšim, malo toplijim.
Na kraju, ta scena u supermarketu za mene nije bila sramotan trenutak, već podsjetnik da je ranjivost ljudska, a empatija sveta.
Zato, ako jednog dana vidiš nekoga kome je teško – podsjeti se te poruke. Možda upravo tvoj mali čin dobrote nekome promijeni dan. Ili život
