U današnjem članku vam pišemo na temu usamljenosti jedne žene i neočekivanog susreta koji je u njen život uneo nemir i pitanja na koja još nema odgovor. Ovo je priča o tišini, čežnji za bliskošću i trenutku koji sve mijenja priča u kojoj jedno obično popodne prerasta u iskustvo koje se urezuje u pamćenje.
Imam šezdeset i sedam godina i živim sama. Moje dvije kćerke imaju svoje živote, unuke gledam preko ekrana, a moj bivši muž je već dugo poglavlje zatvorene knjige. Penzionisala sam se prije tri godine i mislila da ću se navići na mir. Ali poslije četrdeset godina provedenih u učionici, među djecom, njihovim pitanjima i nestašlucima, ta tišina zna da postane teža od bilo kakvog umora. Kuća koja je nekada mirisala na bojice i zvučala kao mala pozornica života sada odjekuje prazninom.
Jednog kišnog jesenjeg dana, vraćajući se od ljekara, svratila sam u prodavnicu. Dok sam gurala kolica ka ulazu, primijetila sam djevojčicu. Mogla je imati šest ili sedam godina, jakna joj mokra, kosa slepljena, a u naručju stisnut plišani mačak. Izgledala je izgubljeno, krhko biće na hladnom betonu.
Zaustavila sam se pored nje. Pitala sam da li čeka nekoga. Rekla je da čeka mamu, da je otišla po auto. Nisam bila sigurna koliko dugo stoji tamo, ali po njenim drhtavim ramenima i nesigurnim očima moglo se naslutiti da čeka predugo. Parking je bio pust, kiša je udarala sve jače, a moja briga rasla.
- Odvela sam je unutra, ponudila sendvič i sok. Sjela je preko puta mene i tiho izgovorila svoje ime: Melisa. Govorila je tiho, gotovo šapatom, kao da se boji da će joj i riječi biti oduzete. Svakog trenutka očekivala sam da će dotrčati zabrinuta majka, ali niko nije dolazio. Pitala sam da li mama ima telefon, da li možemo da je pozovemo. Odmahnula je glavom, gotovo panično, ponavljajući samo: “Rekla je da čekam.”
Dok sam ustala po salvete, okrenula sam se – a nje više nije bilo.
Pretražila sam svaki red, pitala prodavce, opisala plišanog mačka kojeg je toliko grčevito držala. Rekli su mi da je izašla. Na parkingu sam gledala lijevo, desno, ali nigdje je nije bilo. Samo mokar asfalt, kapljice kiše i moj osjećaj nemoći.
- Te večeri nisam mogla da zaspim. Ležala sam i mislila na Melisu – na njene male, blijede prste, na pogled djeteta koje ne zna da li će se neko vratiti po njega. Govorila sam sebi da je pronašla majku, da je sada sigurna u svom domu. Ali negdje duboko osjećala sam da taj susret nije bio slučajan.
Otvorila sam Fejsbuk, valjda tražeći bilo kakvu distrakciju. Ali ono što sam tamo vidjela dalo je cijelom događaju težinu koja me i dalje prati. Pojavio se post u lokalnoj grupi: slika male djevojčice s plišanim mačkom i natpis “Nestala”. Datum i vrijeme – isti dan, isto popodne. Ime – Melisa.
Tada sam shvatila da ono što sam doživjela nije bio tek prolazni trenutak, već dio priče čiji kraj možda nikada neću znati.
Ova priča ostavlja gorčinu, ali i podsjeća: ponekad nas život suoči sa slikom koja nas protrese iznutra. Nauči nas da ne uzimamo tišinu zdravo za gotovo, da iza nje često stoje nečije izgubljene priče
