U današnjem članku vam pišemo na temu Halida Bešlića, legende narodne muzike čiji poslednji ispraćaj je obeležio kraj jedne epohe. Halid je otišao tiho, onako kako je i živeo, ali je iza sebe ostavio pesme koje će zauvek trajati i podsećati na čoveka čiji je glas bio simbol Bosne, ali i most među ljudima širom regiona.

Njegova sahrana, kojoj je prisustvovalo više od 50.000 ljudi, pokazala je koliko je bio voljen. Kolone automobila i ljudi pristizale su satima pre početka, a atmosfera je bila dostojanstvena i emotivna. Oni koji su došli nisu želeli samo da odaju počast pevaču, već i čoveku koga su svi poznavali kao skromnog, dobrog i uvek spremnog da pomogne. Halid Bešlić nije bio samo pevač — bio je simbol ljudskosti i dobrote.

  • Iako je tokom svoje bogate karijere snimio bezbroj vanvremenskih hitova, njegovi prijatelji i poštovaoci isticali su da će ga pre svega pamtiti po njegovom karakteru. Govorili su da nikada nije tražio ništa zauzvrat kada je činio dobro, da je umeo da sasluša, da je širio toplinu i optimizam. Upravo zbog toga, poslednji ispraćaj je bio tih, emotivan i prožet zahvalnošću.

Na večni počinak ispraćen je uz numeru koja je postala simbol njegovog stvaralaštva – pesmu „Romanija“. Ta pesma nije bila samo muzički hit, već i deo njegovog identiteta. Napisao je nije on, već njegov prijatelj i saradnik Mirko Šenkovski Džeronimo, ali inspiracija je došla iz Halidovog zavičaja. On je pričao o svom kraju, o mestima koja su ga podsećala na mladost i prvu ljubav. Iz tih razgovora rođena je pesma koja će obeležiti čitavu jednu epohu.

Sam Halid je često govorio o tome kako je „Romanija“ ostvarila njegovu veliku želju – da ima pesmu o zavičaju, ali da ona ne bude kliše, već iskrena i posebna. „Romanija ima dušu, emociju, ritam, malo rokenrola i epsku snagu“, govorio je sa osmehom. Bio je ponosan na nju, jer je spojila sve ono što je voleo – tradiciju, moderni duh i duboku lirsku priču.

  • Na njegovoj sahrani, baš ta pesma odzvanjala je iz hiljada grla okupljenih. Dok su se stihovi „Romanije“ orili nad mnoštvom, ljudi su plakali i pevali zajedno, opraštajući se poslednji put od svog idola. Njegov dugogodišnji saradnik i prijatelj Enis Bešlagić sa tugom je objasnio zašto je upravo ta pesma izabrana: jer je predstavljala Halidov kraj, njegovu mladost, njegovu dušu. Recitovao je stihove pre nego što je pesma puštena u celosti, svesno noseći emotivnu težinu tog trenutka.

Bila je to slika koja će ostati zauvek urezana – more ljudi, tišina i suze, a onda glas Halida Bešlića koji još jednom povezuje sve prisutne. Njegova muzika spajala je ljude, prelazila granice, prevazilazila podele. U regionu u kojem su razlike često isticane, Halid je uspevao da kroz pesmu bude most. Njegov glas nije znao za granice ni barijere – on je bio glas naroda, svih naroda.

Iako je otišao, ostavio je iza sebe nasleđe koje će živeti dugo. Njegove pesme i dalje će se pevati na svadbama, proslavama, okupljanjima. Ljudi će ih slušati kada su radosni, ali i kada im je teško, pronalazeći utehu u njegovom glasu. To je najveće nasleđe jednog umetnika – ostaviti trag u srcima ljudi.

Halid Bešlić će se pamtiti ne samo kao veliki pevač, već i kao čovek koji je pokazao da slava ne mora da znači udaljenost od običnog čoveka. Njegova jednostavnost i iskrenost bile su jednako snažne kao i njegova muzika. Upravo zbog toga, na njegovoj sahrani nije bilo pompe ni teatralnosti – bilo je suza, tišine i poštovanja.

Na kraju, ono što ostaje jeste osećaj da je Halid otišao tiho, ali da njegove pesme nikada neće utihnuti. „Romanija“, i sve druge koje je pevao, i dalje će živeti među ljudima, kao što će živeti i sećanje na njega. Halid Bešlić je zauvek ostao simbol muzike koja spaja i čoveka koji je voleo ljude