Olivera Ćirković je žena čija biografija zvuči kao filmski scenario od uspješne košarkašice, preko vođe kriminalne grupe, do umetnice i spisateljice. Njena priča odiše snagom, ali i težinom izbora koje je pravila tokom života.
Ono što je izdvaja jeste spremnost da bez straha govori o svojim greškama i iskustvima, jer upravo u toj iskrenosti leži njena najveća autentičnost. Nikada nije pokušavala da pobjegne od prošlosti – naprotiv, pretvorila ju je u oružje kojim upozorava druge, a naročito mlade, na opasnosti života na ivici zakona.
U središtu njenog života oduvijek je bio sin Nikola, čovjek koji joj je davao snagu u najtežim trenucima. Olivera je često isticala da je njen najveći uspjeh upravo on, jer u njemu vidi sve ono čime se ponosi. Uprkos njenim lutanjima, kriminalnim poslovima i zatvorskim kaznama, uspjela je da mu bude majka puna ljubavi. Nikola je izrastao u harizmatičnog muškarca, neko ko je privlačio pažnju javnosti, najprije kroz vezu s pevačicom Angellinom, a kasnije i kroz svoju novu ljubav sa Katarinom Sekulić, djevojkom koja nije poznata široj javnosti. Olivera je sa ponosom objavila njihovu zajedničku fotografiju, naglašavajući da njen sin, nakon godina koje su proveli samo njih dvoje, konačno ima oslonac i u partnerki.
- Oliverin put od košarke do kriminala bio je neočekivan. Kao mlada igračica ostvarila je zavidnu karijeru i čak igrala u Grčkoj, ali je splet okolnosti i poznanstva na svadbi doveo do toga da zakorači u svet podzemlja. Postala je dio ozloglašene grupe „Pink Panter“, poznate po spektakularnim pljačkama dragulja širom Evrope. Iako je uživala u moći i bogatstvu, sreća joj je ubrzo okrenula leđa. Luksuzne prostorije pune zlata zamijenila je zatvorskom ćelijom, a kasnije je postala i jedina žena u Grčkoj koja je uspjela da pobjegne iz zatvora.
Tri puta se nalazila iza rešetaka, ali upravo su ta iskustva oblikovala njen kasniji život. U zatvoru se isticala kao umjetnica, jer je slikanje postalo njen ventil i način da pronađe unutrašnji mir. Pričala je kako ju je posebno pogađalo kada bi ostala bez boja, jer joj je slikanje bilo poput disanja. Uprkos neprijateljstvima i borbama u zatvoru, uspijevala je da pronađe put da sačuva sebe.
Njeno filmsko bekstvo iz zatvora ostalo je upamćeno – uz pomoć ljudi izvan zidina, preko telefona za službenike, uspjela je da isplanira odlazak kroz glavni ulaz, gdje su je čekala dva motora. Ta drskost i hrabrost pokazivali su koliko je bila spremna da rizikuje, čak i nakon što je već jednom osjetila težinu robije. Ipak, drugi povratak u istu zemlju nakon bijega bio je koban – splet nesrećnih okolnosti i grešaka doveo je do hapšenja i dugih godina kazne.
- Olivera nikada nije krila da se ne kaje. Smatrala je da je kajanje besmisleno, jer čovjeka veže za prošlost i sprječava ga da gleda naprijed. Upravo zato je izabrala da svoje greške pretvori u lekcije i da, umjesto žaljenja, živi sa sviješću da je uvijek moguće krenuti ispočetka. Nakon izlaska iz zatvora, posvetila se slikanju i pisanju, a njene autobiografske knjige u tri dijela privukle su veliku pažnju javnosti, jer u njima bez zadrške govori o svom životu, porodici i kriminalnoj prošlosti.
Iako danas živi mirnije, ona i dalje zrači neposrednošću i snagom. Ističe da nije uvijek srećna, jer sreća nije stalno stanje, ali da je zadovoljna time što je preživjela sve nedaće i uspjela da stane na noge. Mladima poručuje da ne traže idole, jer vjeruje da idealizacija uvijek vodi razočaranju. Posebno ih upozorava da kriminal nikome ne može donijeti dugoročno dobro – put vodi samo ka zatvoru ili gubitku života.
Za sebe kaže da će do posljednjeg dana imati želje, jer čovjek koji ne sanja i ne želi – prestaje da živi. Na kraju dana, Olivera Ćirković ostaje primjer da i nakon najmračnijih poglavlja život može da se promijeni. Njena priča je svjedočanstvo o snazi, ponosu, ljubavi prema sinu i sposobnosti da se iz pepela digne novi čovjek, spreman da inspiriše druge i da pokaže da je moguće pronaći novi smisao.
