Moja svekrva je gotovo svakog dana imala isti ritual pružila bi mi svoj telefon i zamolila me da joj „sredim“ poruke, obrišem ono što joj smeta ili pomognem oko neke sitnice koju sama nije umjela.
U početku mi je to bilo simpatično, čak sam osjećala neku vrstu topline jer joj pomažem. Međutim, nisam ni slutila da će upravo taj mali zadatak otvoriti vrata sumnjama koje će mi danima razarati mir.
Jednog popodneva, dok sam rutinski brisala poruke, pogled mi je zastao na jednoj koja je nosila ime gotovo identično kao ono mog muža. Razlika je bila tek u jednom broju. Srce mi je naglo zalupalo – nije to bila obična slučajnost. Ruke su mi se tresle dok sam otvarala poruku, iako sam znala da ulazim u nešto što možda nikada neću moći zaboraviti.
„Dobar dan, u gradu sam sada. Mama mi je proslijedila broj pa možemo da pričamo uz kafu ako te to zanima.“
Kao da je vrijeme stalo. Moje misli su se sudarale u buci nevjerice. Ko je taj čovjek? Zašto mu je moja svekrva dala broj? I što je najgore, zašto je u poruci pomenuto da je to zapravo trebalo biti broj mog muža?
Otvorila sam i njen odgovor. Pisalo je:
„Pogriješila sam, dala sam ti svoj broj umjesto njegovog. Ali molim te, suzdrži se od spominjanja da sam ti ga dala da bi s njim razgovarao…“
Osjetila sam hladnoću niz kičmu. U tom trenutku nisam znala da li da vjerujem očima, da li da prihvatim kao slučajnu grešku ili kao dokaz da se iza kulisa dešava nešto mnogo veće.
U glavi su se rojila pitanja:
-
Da li je moj muž uključen u ovo?
-
Da li je on svjestan da njegova majka daje njegov broj nekome – i kome?
-
Da li se krije neka tajna veza ili možda istina koju niko ne želi da izgovori naglas?
U meni se borila želja da odmah odem do muža i suočim ga s onim što sam vidjela, i strah da ću, ako to učinim, srušiti zidove koji nas drže zajedno. Ako postoji tajna, da li će je on meni sam priznati? Ili ću ostati ona koja nagađa, dok se iza mojih leđa plete mreža nečega što se ne smije izgovoriti?
Moja svekrva je, naravno, sve to prešutjela. Preda mnom je i dalje bila ona ista žena koja me molila da joj očistim telefon, da joj pomognem oko aplikacija. Ali sada sam u svakom njenom pogledu, u svakom „slučajnom“ dodiru rukom dok mi pruža uređaj, tražila tragove. Da li zna da sam pročitala poruku? Da li čeka moju reakciju?
Od tog dana moj život se pretvorio u iščekivanje. Čekam – da se nešto razotkrije, da neko progovori, da mi muž sam kaže istinu. Možda je sve nevina zabuna, a možda početak priče u kojoj ću ja biti posljednja koja će saznati što se zaista dešava.
U meni raste nada da će se istina uskoro pokazati. Ali istovremeno, strah me guši – jer ponekad je ono što slutimo mnogo teže prihvatiti od onoga što želimo čuti.
