Martovsko svjetlo klizilo je preko parketa kao voda. Irina je stajala usred dnevne sobe, stežući svežanj ključeva. Ruke su joj bile mirne, pogled hladan. Nasuprot, na pragu, ukočena od nevjerice, stajala je Valentina. „Ovo je moja kuća“, izustila je kao presudu. Irina je samo spustila ključeve na staklo, da zazveče: „Ostavi ih. Sva tri kompleta.“ U tom zvuku zatreperila je i vaza kupljena prije tri mjeseca, onda kad se činilo da će porodica rasti iz dana u dan.
Tada je još trajao sjaj svadbe. Restoran, kristal, tostovi, smijeh. Valentina se digla, podigla čašu i objavila „poklon“: dvosoban stan, namješten, „evropski standard“. A zatim, kao završni stih, isporučila uslov izgovoren s osmijehom: očekuju se unuci, „što prije“. Poklon je bio velik, ali je imao nevidljivu bravu — i ključ je ostao kod onoga ko ga je uručio.
Useljenje je počelo nježno: Irina je vješala zavjese, slagala posuđe, stvarala mirise večere. Vrata su, međutim, počela da se otvaraju sama od sebe. Valentina je navraćala bez najave, s „prijateljicama na čaj“, s kesama „pravih“ namirnica, s procjenama boje zidova i debljine prašine. Ubrzo su stigli i „privremeni“ stanari: Marina i Igor, dok „traje renoviranje“. Dnevna soba se pretvorila u čekaonicu, a Irinina tišina u tihi vapaj za granice.
- Kad je Irina prvi put rekla „ovo je naš dom“, Artem je slegnuo ramenima: „Mama je dala stan.“ Tako je poklon postao argument, a argument pretvoren u kontrolu. Najteži trenutak pao je u tri ujutru: svjetlo, vrata, Valentina na pragu spavaće sobe, pitanja o „zdravlju“, o „unucima“, o terminima kod ljekara. Irina je podigla pokrivač kao posljednji štit i izgovorila jedino što je preostalo: „Izađite.“
Razgovor s prijateljicom otvorio je jednostavnu računicu: ko u ruci drži papire, taj vjeruje da drži i ljude. Tada, kada je Valentina dovela cijelu malu „delegaciju“ da prespava u bračnoj sobi, Irina je spakovala torbu i otišla. Imala je mali stan na drugom kraju grada — skroman, ali njen. Pozvala je Artema: „Biraj. Ili dolaziš k meni, ili ostaješ s mamom. U onaj stan se ne vraćam.“
Kad se Artem vratio s puta, Valentina ga je dočekala kao generala poslije pobjede. Umjesto trube, čula je tiho: „Odlazim.“ Nabrojao je bez povišenog tona: upadi bez kucanja, gosti bez pitanja, poniženja pod maskom „brige“. „Ne brineš o nama, mama, nego nas držiš pod kontrolom.“ Spakovao je par košulja, papire i ključeve od auta, i otišao Irini.
U malom stanu mjesto je bilo tijesno, ali zrak širok. Jutra su bila mirna: nijedan ključ ne škripi u bravi, niko ne otvara frižider da prebroji jaja. Artem odbija majčine pozive; Irina šapuće da se javi, ali on odmahuje: svaka rečenica bila bi nova bitka. Sloboda ponekad peče — ali je ipak sloboda.
- U velikom stanu na Sadovoj, Valentina je polirala kristal i potvrđivala sama sebi da je bila u pravu. Marina je jednom oprezno rekla: „Pusti ih da žive. Prepiši stan, završi s tim.“ „Nezahvalnici“, odbrusila je majka. „Dala sam sve, a oni okrenuli leđa.“ U njenom rječniku, poštovanje je značilo poslušnost, a „briga“ – dozvolu da se ulazi svuda.
Kada su Artem i Irina podnijeli papire za razvod, nije bilo scena. Samo potpis koji reže tišinu. On je priznao da je izgorjelo ono između dvije vatre. Ona je, bez suvišnih riječi, prihvatila cijenu mira. Ljubav bez granica pretvara se u dužnost; dužnost prelazi u tiho odustajanje.
„Razveli su se“, javio je Viktor. Valentina je najprije pomislila da će se sin, rasterećen, vratiti. Umjesto toga, čula je: „Rekao je da si mu uništila život.“ Rečenica je pala u umivaonik kao tanak kristal — i raspukla se na sitne komade, pokazujući pukotine koje su postojale odavno.
Uveče je Valentina otključala sobu koja je nekad mirisala na mladost. Na noćnom ormariću ostala knjiga, na komodi bočica parfema. Sjela je na pod, naslonila leđa na zid. Sada je imala sve ključeve: od ulaza, od soba, od ormara. Mogla je, kad god poželi, da „uspostavi red“. Imala je sve, osim onih zbog kojih se uopšte red pravi. Suze su stigle sporo, ali bez naredbe — prve iskrene posle dugo vremena.
Na drugom kraju grada, Irina je slagala dokumente i učila zvuk tišine koja štiti. Artem je raspoređivao košulje u ormar i ostavio telefon utišan. Možda će jednom naučiti kako se nanovo pravi „mi“. Za sada, znaju ono što je najvažnije: granice čuvaju ljubav, a poklon bez slobode je samo lijepa futrola za tuđi život. I dok se u jednom stanu napokon diše, u drugom se čuje jedino zveket — ključevi koji ne otvaraju više ništa osim praznine.
