U današnjem članku pisat ćemo o bračnom paru koji je u braku više od dvadeset godina.Dok je muž radio ,žena je bila kući .
U braku smo više od dvadeset godina. Tokom svih tih godina, moja žena je bila prijavljena na burzi rada, ali nikada nije imala stalno zaposlenje. To je bio dio naše svakodnevice na koji sam se navikao – ona kod kuće, ja na poslu. Nikada nisam posebno insistirao da radi, jer sam vjerovao da će jednog dana, ako to poželi, sama donijeti odluku. I taj trenutak se doista i dogodio, ali na način koji nisam mogao predvidjeti.
- Jednog dana, iznenada, dobila je posao sekretarice u jednoj firmi. Sjećam se kako sam bio sretan zbog nje. Ne samo zato što je to za nju značilo izlazak iz monotonije i priliku da se ostvari u nečem novom, već i zato što je to značilo da ćemo sa dvije plate imati više sigurnosti i komotniji život. Pomislio sam: “Evo, nakon svih ovih godina, stvari napokon kreću nabolje.”
Prvih nekoliko mjeseci sve je izgledalo normalno. Dolazila je kući umorna, ali zadovoljna, pričala mi o kolegama, o poslu, o zadacima koje uči i usvaja. Ja sam slušao i bio ponosan. No, nakon otprilike pola godine, počeo sam primjećivati promjene. Sve češće je ostajala duže na poslu, navodno zbog „produženog radnog vremena“. Onda su krenuli seminari, poslovna putovanja, a u njenom ponašanju javile su se nijanse koje nisam znao protumačiti. Izgledala je sretnije, življe, ali istovremeno i dalja od mene.
U meni je počela rasti sumnja. Nisam to želio, ali osjećaj da nešto nije u redu postajao je sve jači. Počeo sam diskretno da se raspitujem o firmi u kojoj radi i o njenom vlasniku. I što sam više istraživao, otkrivao sam dijelove slagalice koji su me dovodili do uznemirujućeg zaključka. Nakon što sam dobro „zagreb’o“ ispod površine, saznao sam istinu: vlasnik firme nije bio bilo ko. Bio je to njen momak iz srednjoškolskih dana.
Čovjek koji ju je davno ostavio, oženio se djevojkom iz Amerike i otišao živjeti u inostranstvo. A sada, nakon više od dvadeset godina, vratio se – slobodan, bogat i očito spreman da ponovo zauzme mjesto u njenom životu. Sve se posložilo: iznenadni posao, produženi sati, seminari, nova energija u njenom ponašanju. Postalo mi je jasno da su ponovo u vezi.
- Stajao sam pred zidom istine. Nisam znao kako da reagujem. Dio mene želio je sve izgovoriti naglas, suočiti je s onim što znam i tražiti objašnjenje. Ali, odmah sam shvatio i cijenu. Ako je napadnem, ako je pritisnem ili osudim, rizikujem da je izgubim zauvijek. Jer istina je, koliko god me boljelo, da ga ona još uvijek voli. Možda je ta ljubav cijelo vrijeme tiho tinjala u njoj, a sada se, nakon toliko godina, rasplamsala čim se pojavio.
Strah me i jedne druge mogućnosti: možda bi, u bijegu prema njemu, ostavila i našu djecu meni. Možda bi odlučila da je njen život s njim, a da teret roditeljstva ostane na mojim plećima. A možda bi pokušala da povede sve sa sobom. Ne znam. I to neznanje me izjeda.
Razmišljao sam da li je mudrije šutjeti i praviti se da ništa ne znam. Ako nastavim glumiti neznanje, možda ću je zadržati pored sebe. Možda će se to što sada ima s njim ugasiti kao kratkotrajna iluzija. A možda će moja tišina biti samo produžetak agonije i odlaganje neminovnog kraja.
- Nalazim se u raskoraku između dvije opcije: istina koja može donijeti gubitak i tišina koja me iznutra uništava. Jedno je sigurno – naš brak više nije onaj isti brak od prije godinu dana. Ušao je netko treći, a zajedno s njim i prošlost koju nisam mogao predvidjeti niti spriječiti.
Možda je za mene najbolje da se povučem i promatram, ali srce ne zna za hladnu računicu. Ono vrišti, pita i traži odgovore. A ja stojim između ljubavi koju sam gradio dvadeset godina i istine koja mi sada stoji pred očima, bolna i jasna.
