U današnjem članku donosimo vam jednu priču koja nikog nije ostavila ravnodusnim.Početak oktobra donio je užurbanu atmosferu u tržni centar „Willow Creek“.
Gužva je bila uobičajena za subotnje jutro – zvuk smijeha djece, škripanje kolica i miris svježe pečenih pereca ispunjavali su hodnike. Laura Bennett, 32-godišnja samohrana majka, prolazila je kroz to mnoštvo držeći ruku svoje šestogodišnje kćerke Emily. Na djevojčicinim ramenima visio je njezin omiljeni ružičasti ranac s motivima iz crtanih filmova. Bez njega nije izlazila iz kuće.
Plan je bio jednostavan: kupiti nove patike, uživati u perecama, a možda, ako im preostane vremena, provozati se na vrtuljku u samom središtu centra. Za Lauru, ovakvi trenuci značili su mnogo više od obične kupovine. Radila je kao pravna asistentica, često do kasno u noć, pa su vikendi bili jedini trenuci koje je mogla posvetiti svojoj kćerki, trenutci koji su joj pružali mir.
Dok su prolazile pored jedne robne kuće, Emily je tiho rekla:
– „Mama, moram u toalet.“
- Laura je klimnula i povela je prema ženskom toaletu. Unutra je bilo žamorno – zvuk vode, razgovori drugih žena i zatvaranje vrata. Emily je bila nervozna, a onda je s molbom rekla:
– „Mogu li sama? Bit ću brza.“
Laura je oklijevala. Djevojčica je već insistirala da bude „velika djevojka“. Nakon trenutka razmišljanja, majka joj je ipak dozvolila. Emily je potrčala u jednu kabinu, a Laura je stajala pored ogledala, čekajući.
Dvije minute su prošle, ali nije se vraćala. Srce joj je počelo brže kucati. Pozvala je kćerku, no nije bilo odgovora. Otvorila je vrata kabina, jedna po jedna, ali bile su prazne. Panika je preplavila njene misli kao val koji ne može da se zaustavi.
Ubrzo su stigli sigurnosni čuvari, a zatim i policija. Laura je kroz suze pokušala opisati Emily: svijetla kosa, teksas jaknica, razmak između prednjih zuba. Istražitelji su zatvorili izlaze, pretražili hodnike i pregledali snimke s kamera. Video je pokazivao kako Emily ulazi u toalet, ali nije bilo nikakvog traga o tome kada je izašla.
Vijest o nestaloj djevojčici brzo se proširila. Grad je brujao, a volonteri su dijelili plakate s njenim likom. Ljudi su pretraživali šume i okolna područja, a svaki trag koji su našli ubrzo je vodio do sledeće pogrešne piste. Glasine su se širile, a sumnja je padala i na prolaznike, pa čak i na samu majku. No, istina je ostala nepoznata.
- Mjeseci su prolazili, a godine su se nizale. Laurina kuća postala je svetište prošlih dana. Emilyin krevet je bio uredno posložen, plišane igračke bile su na istom mestu kao i prije, kao da čekaju svoju vlasnicu da se vrati. Svako jutro, Laura se budila u istoj tišini, srce joj je bilo ispunjeno tugom.
Četiri godine kasnije, bol je ostala nepromijenjena. Ljudi su je tješili riječima da mora nastaviti dalje, ali kako krenuti dalje kada ne znaš gdje je tvoje dijete?
Jednog proljetnog popodneva, Laura je odlučila da pobjegne od rutine tuge. Spakovala je auto i otišla na obalu Sjeverne Karoline. Morski zrak i beskrajna plaža činili su se kao privremeni lijek. Hodala je bosa po vlažnom pijesku, dok su joj cipele visile o ruci. Misli su joj lutale.
U daljini je ugledala dvoje ljudi: muškarca i djevojčicu. Nije im pridavala previše pažnje dok djevojčica nije okrenula glavu. Srce joj je preskočilo. Oči koje je vidjela bile su iste boje kao Emilyine, širom otvorene, okružene dugim trepavicama.
– „Emily!“ – povikala je, glasom koji je bio kombinacija krika i molitve.
Muškarac je reagirao, snažno uhvativši djevojčicu za ruku. Požurio je naprijed. Djevojčica se osvrnula, zbunjena. Laura je potrčala, pijesak joj je izmičeo pod nogama.
– „Emily, to sam ja! Mama!“
– „Požuri, Lily“, rekao je muškarac hladno, kao da svaki trenutak bijega znači život.
Lily? Laura nije imala nikakvih sumnji. Na djevojčici je bio ožiljak iznad desne obrve – isti onaj koji je Emily zadobila kad je pala s tricikla.
Laura je nastavila trčati, a dok se približavala, pokušala je sjećanje probuditi u djevojčici, spomenuvši vrtuljak i ružičasti ruksak. Muškarac se postavio između njih, pokušavajući da ih razdvoji.
– „Gospođo, praviš grešku. Odmaknite se“, rekao je.
No djevojčica je sumnjičavo gledala između njega i Laure. U tom trenutku pristigao je spasilac s plaže, a Laura je, drhteći, pozvala policiju.
Muškarac je pokušao pobjeći, ali djevojčica je počela da se otima. „Zašto me zove Emily?“ upitala je zbunjeno.
Policijske sirene su se čule izdaleka. Muškarac je ubrzo puštao djevojčicu i pokušao pobjeći, dok je Laura kleknula na pijesak, grleći svoje dijete.
– „Ja sam… ja sam mama“, šaputala je kroz suze.
Djevojčica je zbunjeno upitala: „Mama?“
Nekoliko kilometara dalje, policija je uhapsila muškarca, kasnije identifikovanog kao Richarda Halea, koji je imao bogatu kriminalnu prošlost. Iako je djevojčicu predstavio kao svoju kćer, njegov pravi motiv nikada nije bio u potpunosti razjašnjen. Stručnjaci su nagađali o opsesiji i deluzijama.
Djevojčica je bila zbunjena, vjerovala je u laže koje je Hale usađivao godinama, uvjeravajući je da ju je prava majka napustila. Povratak u stvarnost za Lauru je bio čudo, ali i početak novog, izazovnog puta.
Obnova povjerenja između majke i kćeri bila je teška, ali Laura nije odustajala. Bez obzira na sve poteškoće, njena kćerka je ponovo bila kod kuće, i Laura nije imala namjeru da je ikada ponovo pusti.
