U današnjem članku donosimo neobičnu, ali važnu priču o pacijentu čiji je slučaj otvorio pitanja o granici između fizičkog zdravlja i psihičkih stanja, te o tome koliko dugo jedan problem može ostati skriven dok se ne pretvori u ozbiljnu opasnost. Više Vam donosimo u nastavku teksta….

Muškarac koji je mjesecima osjećao bolove u trbuhu i imao povišenu temperaturu došao je u bolnicu očekujući rutinsku obradu, a liječnici su se suočili s prizorom koji se rijetko viđa: u njegovom želucu nalazili su se medaljoni, lančići, matice, vijci, slušalice, sigurnosne igle, magneti, gumbi i patentni zatvarači – ukupno više desetaka komada. Tek nakon detaljne rendgenske snimke i dodatnih pretraga postalo je jasno da je riječ o kompulzivnom gutanju nejestivih predmeta, stanju koje medicinski spada u spektar poremećaja poznat kao pika.

  • Liječnici su opisali kako je pacijent gutao čak i oštre predmete, zbog čega su na stijenkama želuca i crijeva nastale teške rane. Takva situacija može dovesti do perforacije, unutrašnjeg krvarenja, infekcija pa čak i do septičkog stanja. U ovom slučaju odlučeno je da se pristupi hitnoj operaciji koja je trajala nekoliko sati, a kojom su predmeti pažljivo uklonjeni jedan po jedan. Iako je zahvat tehnički bio uspješan, stanje pacijenta ostalo je teško: nakon operacije smješten je u intenzivnu njegu i priključen na respirator zbog rizika od komplikacija i potrebe za pomnim nadzorom.

Ovakvi slučajevi, koliko god zvučali nevjerojatno, podsjećaju da je ljudsko tijelo izdržljivo, ali ne i neuništivo. Gutanje stranih tijela nije rezervirano samo za djecu; i odrasle osobe mogu razviti obrasce ponašanja koji vode sličnim rizicima. Pika se češće javlja u djetinjstvu i trudnoći te kod osoba s određenim psihijatrijskim stanjima, uključujući poremećaje iz autističnog spektra, različite oblike intelektualnih teškoća ili shizofreniju. Međutim, može se pojaviti i izvan tih skupina, potaknuta stresom, anksioznošću, nerazriješenim traumama ili navikama koje s vremenom izmaknu kontroli. Zajedničko im je da želudac i crijeva nisu stvoreni za metal, plastiku ili tkaninu: predmeti se mogu zadržati, spojiti u nakupine, oštetiti sluznicu i uzrokovati opasna začepljenja.

U dijagnostici, presudnu ulogu imaju rendgen i, prema potrebi, CT ili endoskopske pretrage. Liječnici najprije procjenjuju opseg i vrstu progutanih predmeta te postoji li rizik od puknuća ili krvarenja. Ako su objekti mali i glatkih rubova, ponekad se čeka njihovo prirodno izbacivanje uz nadzor. Međutim, kod većih, oštrih ili brojnih predmeta, te kod znakova upale i jakih bolova, nužna je endoskopska ili operativna intervencija. Pravodobna odluka smanjuje rizik trajnih posljedica.

  • Ključan dio liječenja, osim kirurškog, je psihijatrijska procjena i plan oporavka. Bez razumijevanja i adresiranja uzroka, postoji velika vjerojatnost ponavljanja ponašanja. Tu na scenu stupaju multidisciplinarni timovi: psihijatri, psiholozi i terapeuti rade na prepoznavanju okidača, učenju strategija suočavanja i uvođenju terapije – od kognitivno-bihevioralnih tehnika do, prema procjeni, farmakološke potpore. Za obitelj i najbliže okruženje važno je da prepoznaju rane znakove: neobjašnjive smetnje u probavi, nestanak sitnih kućnih predmeta, promjene raspoloženja, tajnovitost i povlačenje. Pravovremeni razgovor i potražena pomoć mogu spriječiti da problem preraste u hitno stanje.

Slučaj muškarca s desecima metalnih i plastičnih predmeta u želucu razotkrio je i tihi aspekt ove priče: koliko dugo simptomi mogu biti prikriveni. Povremeni bolovi, mučnina ili temperatura lako se pripišu „nečemu što će proći“. No, kad neugoda traje sedmicama ili mjesecima, potreban je pregled. Liječnici naglašavaju da je svako uporno trbušno tegobno stanje uz temperaturu indikacija za dodatnu obradu. Brza reakcija smanjuje rizik od hitnih zahvata i skraćuje oporavak.

  • Za zdravstveni sistem, ovakvi slučajevi su podsjetnik na važnost holističkog pristupa. Kirurzi rješavaju akutni problem, ali bez psihijatrijske i psihološke podrške, uspjeh je krhak. Za pacijenta, to znači suočiti se sa stidom i strahom, otvoreno razgovarati o onome što je dovelo do gutanja i prihvatiti pomoć. Za obitelj, to znači stvaranje sigurnog okruženja, uklanjanje potencijalno opasnih sitnica iz dosega i učenje kako reagirati bez osude.