Momo Kapor je bio pisac koji je znao da pronađe ljepotu i u boli, a smisao i u onome što izgleda kao potpuni gubitak. Njegov roman Una, kasnije pretočen i u film u režiji Miloša Radivojevića, ostavio je snažan trag na generacije čitalaca. Više u nastavku…
- U toj priči ljubav između profesora Mišela Babića i njegove studentkinje Une Vojvodić završava tragično, ali ono što je ostalo zapisano poslije raskida jedno je od najdirljivijih svjedočanstava o prolaznosti emocija u domaćoj književnosti.
Kapor je pokazao da poslije ljubavi ne ostaju samo suze i praznina, već i sitni detalji koji nas dugo prate. Brojevi telefona koji polako blijede u sjećanju, čaše iz kafane ukradene u šali, navika da se sipaju dva vina iako je jedno mjesto prazno – sve to čini ostatke jedne priče. Njegov opis je toliko stvaran da svako ko je jednom volio može da ga prepozna.
- U svojim zapisima Kapor otkriva da raskid nije trenutak, već proces. Poslije ljubavi ostaju melodije koje iznenada probude uspomenu, pogledi konobara koji nas prepoznaju iako više nismo isti par, navike koje teško napuštamo i tihe laži koje lutaju po sobi kao duhovi. Ta slika nije samo sentimentalna – ona je brutalno iskrena i podsjeća nas koliko nas ljubav oblikuje i kada prestane.
Kako je svojevremeno pisala Politika, Kapor je bio „pisac koji je znao ispričati priču o običnim ljudima na način da ona postane univerzalna“. Njegovi likovi nisu bili nedostižni junaci, već ljudi od krvi i mesa, sa slabostima i strastima. Upravo zato su njegovi opisi raskida dirali svakoga – jer su pokazivali ono što svi znamo, ali često ne umijemo da izgovorimo.
Iako je u njegovom pogledu na kraj ljubavi bilo gorčine, nije nedostajalo ni nade. Kada piše o povrijeđenoj sujeti ili o osjećaju promašenosti, Kapor zapravo govori o lekciji koja ostaje. Ljubav nas uči i kroz svoje krajeve – da nijedna emocija ne prolazi bez traga, da smo svi zbir onoga što smo voljeli i izgubili.
- Na stranicama RTS Kulture naglašeno je da je Kapor u svojim djelima spajao ironiju i nostalgiju, praveći most između ličnog i univerzalnog. Njegove rečenice su bile kao fotografije – hvatao je trenutke i pretvarao ih u slike koje ostaju urezane. Zato njegovi opisi poslije raskida nisu samo literarni ukras, već dokument o tome kako ljudi žive svoje uspomene.
„Poslije ljubavi ne ostaje ništa“ – pisao je Kapor, ali upravo u toj rečenici krije se paradoks. Jer i kada misli da je sve izgubljeno, čovjek sa sobom nosi navike, slike i osjećaje koji ga oblikuju. U tome i jeste snaga njegovog pripovijedanja – da prikaže bol kao nešto što nas uči, a ne samo uništava.
Dnevni list Danas opisivao ga je kao „čuvara intime“ i „pisca koji je znao da male trenutke pretvori u velike istine“. Njegov pogled na ljubav poslije raskida nije samo priča o jednoj vezi, već priča o svima nama – o tome kako se nosimo s gubicima i kako gradimo sebe iznova.
Kapor nas podsjeća da kraj nije uvijek kraj. Iza njega ostaju rituali, uspomene i sitnice koje nas tjeraju da se osmjehnemo i kad boli. Njegove rečenice su svjedočanstvo da ljubav nikada ne nestaje u potpunosti – ona mijenja oblik i nastavlja živjeti u onome što jesmo.
- Na kraju, ono što ostaje poslije ljubavi kod Kapora nije praznina, već podsjetnik da je vrijedilo. Da su i bol i sreća dio iste priče. Njegove riječi i danas nas uče da raskid nije katastrofa, već prilika da shvatimo koliko smo bili živi dok smo voljeli
