Moja prijateljica, tek svježe razvedena, nazvala me jedne večeri u suzama. Glas joj je bio lomljiv, krhak, gotovo neprepoznatljiv. Rekla je da joj je potrebna moralna podrška, da ne može sama otići na jedan događaj i da bi joj mnogo značilo da je pratim. Nisam mnogo pitala, pretpostavila sam da se radi o nekoj neugodnoj poslovnoj večeri, možda sastanku na kojem će biti ljudi koji bi je podsjetili na ono što je tek nedavno prošla. Naravno da sam pristala. Osjećala sam da joj u tom trenutku trebam biti oslonac i da će joj moje prisustvo bar malo olakšati teret koji nosi.
- Spremala sam se pažljivo. Izabrala sam jednu od svojih ljepših haljina, onako klasičnu i elegantnu, jer sam željela izgledati prikladno i dostojanstveno. U glavi sam gradila sliku večeri: dugi stolovi, formalni razgovori, možda pokoji neugodni komentari. Ni u jednom trenutku nisam naslutila da me čeka nešto sasvim drugačije i daleko šokantnije.
Kada smo stigle na mjesto događaja, već pri samom ulasku primijetila sam svečanu atmosferu. Cvjetni aranžmani, muzika koja je tiho dopirala iz unutrašnjosti i osmijesi na licima gostiju nisu odavali utisak poslovnog okupljanja. Tek tada sam shvatila istinu. Moja prijateljica me, u suštini, dovela na svadbu svog bivšeg muža. Zastala sam na trenutak, zatečena. Nisam znala šta da kažem. Pogledala sam je s nevjericom, a ona je s blagim osmijehom, u kojem se preplitala tuga i inat, rekla da je „samo željela zatvoriti to poglavlje“.
U tom trenutku osjetila sam mješavinu nelagode i sažaljenja. Shvatila sam da je ovo za nju čin hrabrosti, ali i svojevrsne borbe sa samom sobom. Možda je željela dokazati sebi da može izdržati i taj prizor, da može pogledati istini u oči, koliko god ona bila bolna. Dok smo sjedile u uglu, posmatrale sve goste i atmosferu, osjećala sam se kao uljez, kao neko ko svjedoči tuđem obračunu sa prošlošću.
Sve je bilo potpuno nadrealno. Mlada je blistala, mladoženja – njen bivši muž – djelovao je sretan i opušten. Gosti su se smijali, nazdravljali, atmosfera je bila vedra i topla. A pored mene je sjedila moja prijateljica, koja se svim silama trudila da održi dostojanstvo. U njenim očima sam vidjela tragove tuge koje nije mogla sakriti, ali i odlučnost da ne dopusti da je iko vidi slomljenu.
- Nisam imala mnogo vremena da se priviknem na situaciju jer mi je ubrzo pružila telefon i tiho zamolila da napravim „par opuštenih fotografija ceremonije“. Pogledala sam je iznenađeno, skoro uvrijeđeno. Pitala sam se u sebi: zašto bi željela slike događaja koji je mogao otvoriti rane? Ali ona je samo klimnula glavom, kao da mi je htjela reći da je to dio njenog procesa, njen način da se suoči i zatvori vrata koja su je predugo zarobljavala.
Stajala sam tu, s telefonom u ruci, dok su mladenci izgovarali zavjete. Osjećala sam se kao statist u filmu koji ne razumijem do kraja, kao neko ko je ubačen u scenu bez scenarija. Istovremeno sam osjećala bijes jer me dovela u tu situaciju bez ikakvog upozorenja, ali i suosjećanje jer sam shvatila koliko joj je sve ovo teško. Dok sam pritiskala dugme na ekranu i hvatala kadrove osmijeha, cvijeća i zagrljaja, u sebi sam se borila s pitanjem da li time pomažem ili činim da njene rane budu još dublje.
Kasnije, dok smo sjedile same, rekla mi je da joj je cijelo to iskustvo pomoglo. Da je gledajući ga kako ulazi u novi život konačno mogla otpustiti ono staro. Zatvaranje poglavlja za nju je značilo prisustvovati tom trenutku, svjesno i bez bježanja. Možda je zvučalo paradoksalno, ali shvatila sam da svako ima svoj način da se izbori s bolom. Neko ga potiskuje, neko ga analizira, a neko odluči otići pravo u srce rane i suočiti se sa svim osjećajima odjednom.
Meni je ta večer bila lekcija. Shvatila sam da prijateljstvo ponekad znači ulaziti u situacije koje ne razumiješ do kraja, prihvatiti tuđe izbore, makar se činili nelogičnima. Nije uvijek lako biti rame za plakanje. Ponekad znači stajati usred tuđe oluje i praviti fotografije dok ti srce steže nelagoda. Ali u njenim očima, kad smo odlazile, vidjela sam mir. I to je bilo dovoljno da opravda sve.
