Priča o Zoranu Brkiću, čovjeku koji je odlučio još za života podići sebi nadgrobni spomenik, izazvala je niz različitih reakcija u javnosti. Od nevjerice, preko osmijeha, pa sve do pravnih dilema čin koji bi mnogi smatrali bizarnim, Zoranu je bio izraz nečeg mnogo dubljeg i ličnijeg.
Na njegovom spomeniku nisu samo ime i prazni datumi. On je odlučio da na mermeru ostavi i fotografije sa poznatim ličnostima, među kojima se posebno ističe Ceca Ražnatović, što je mnoge ostavilo bez riječi.
- Umjesto da čeka da neko drugi jednog dana odlučuje o tome kako će izgledati mjesto gdje će biti sahranjen, Zoran je preuzeo stvar u svoje ruke. Kako je sam objasnio, želio je da spomenik ne bude samo hladan kamen, već prostor uspomena, ogledalo života koji je vodio. Fotografije koje je postavio, kaže, nisu tu da provociraju, već da govore o njemu – o susretima, emocijama i trenucima koji su mu nešto značili. „To sam ja,“ rekao je jednostavno, pokazujući da ne očekuje razumijevanje od svih, ali da mu je važno ostaviti nešto što oslikava njegov doživljaj svijeta.
Ipak, posebno mjesto na tom spomeniku zauzima slika sa Cecom. Ne samo zbog njene popularnosti, već i zato što, kako tvrdi, s njom ima ličnu uspomenu iz 1980-ih kada mu je potpisala fotografiju s posvetom. Uz njen lik, na spomeniku je uklesana i rečenica: „Ceca Veličković mi je pevala ‘Ja sam cvetak, čudan cvetak’.” Taj stih, u ovom kontekstu, nosi snažnu simboliku – postao je znak jedne uspomene koju Zoran očito smatra dostojnom vječnosti.
I dok mnogi komentarišu ovakav postupak sa čuđenjem, Zoran je čvrsto uvjeren u ispravnost svoje odluke. U intervjuu za televizijsku emisiju objasnio je da se unaprijed konsultovao sa advokatom i da je dobio potvrdu da zakon ne zabranjuje korišćenje tuđih fotografija ako se ne koriste u komercijalne svrhe i nisu zloupotrijebljene. Njegova namjera, kaže, nije bila ni prodaja ni reklama, već iskazivanje poštovanja i ljubavi.
- Sa pravne strane, korišćenje lika poznate osobe bez dozvole može biti problematično, posebno ako se iskoristi na način koji narušava njihovu privatnost ili dostojanstvo. Ipak, u ovom slučaju, riječ je o ličnoj inicijativi, bez namjere da se time ostvari korist. Mnogi se pitaju kako bi se ti ljudi osjećali znajući da se njihova slika nalazi na nečijem nadgrobnom spomeniku, a moguće je da neke od njih Zoran nikada nije ni lično poznavao. Međutim, za njega ti trenuci predstavljaju vrhunske doživljaje, i očigledno je da im pridaje ogroman značaj.
Još jedna neobičnost je i to što je Zoran već uklesao i predviđeni datum svoje smrti – 2057. godina. Dok se većina ljudi grozi samog razgovora o smrti, on je odlučio da je prihvati kao dio života. Taj odnos prema prolaznosti – bez straha, uz pomirljiv ton i dozu humora – izaziva i divljenje i zbunjenost. Neki to vide kao hrabar čin, drugi kao ekscentričnost, ali rijetko ko ostaje ravnodušan.
Ovakvi primjeri, iako neuobičajeni, zapravo nisu toliko rijetki. Sve više ljudi želi za života osmisliti vlastiti ispraćaj, kako bi se osigurali da će njihova „vječna adresa“ izgledati onako kako oni žele. Međutim, Zoranov slučaj izlazi izvan uobičajenih okvira. Njegova potreba da ostavi trag ne temelji se na klasičnom nasljeđu ili materijalnom, već na emocijama, doživljajima i ličnim simbolima.
- U svemu tome, granica između privatnog i javnog, između života i smrti, postaje nejasna. Njegov čin otvara važno pitanje: kako želimo da nas pamte? Kao ime na kamenu? Kao osmijeh na slici? Ili kao emocija koju smo probudili u drugima? Zoranov spomenik nije samo kamen – to je priča, dnevnik, simbol. I bez obzira na to da li se neko slaže s njim ili ne, njegov glas je jasan: živio je autentično i želi biti upamćen baš takav.
Na kraju, možda je cijela ova priča manje o smrti, a više o životu. O načinu na koji ga pamtimo, o ljudima koji su nas dotakli, pa makar i na trenutak. I o hrabrosti da se to prizna, zabilježi i sačuva – čak i na najneočekivanijem mjestu
