Jedan od najupečatljivijih trenutaka tokom oporavka Žike Jakšića dogodio se sasvim neočekivano, u rehabilitacionom centru, u trenutku kada je delovalo da je sve stalo – govor, pokret, muzika, život. Bio je to običan utorak, treća nedelja terapije.

U tišini terapijske sale, dok su se svi pacijenti fokusirali na vežbe, Žika je sedeo zamišljeno pored prozora. Terapeutkinja mu je prišla s idejom da u rehabilitaciju uvedu element muzike – ne kao terapiju tela, već terapiju duše.

Na stolicu pored njega spustila je mali, stari klavir sa pet oktava, namenjen deci. Nije to bio instrument dostojan estradnog umetnika, ali bio je dovoljan za ono što je usledilo. Pitala ga je: „Hoćeš da probaš? Samo jedan ton.“ U početku je odmahivao glavom. Ruka nije slušala. Prsti su bili teški, nepokretni. Ali posle nekoliko trenutaka tišine, spustio je kažiprst leve ruke na jednu dirku.

  • Bio je to ton „C“. Jedan jedini ton – ali za njega, bio je to povratak glasa, osećanja, identiteta. Njegovo lice se u tom trenutku nije promenilo, ali oči su zasijale. Narednog dana, ponovo je zatražio da sedi pored tog malenog klavira.

Tako je, bez mnogo reči, započela Žikina lična muzička rehabilitacija. Svakog jutra, pre terapija, uzimao bi nekoliko minuta da prebira po dirkama. Prvo su to bili samo tonovi, a onda su ti tonovi postali fragmenti melodija koje je nekada komponovao. Terapeuti su primetili napredak – ne samo u njegovim prstima, već i u govoru, raspoloženju i izrazu lica.

Ubrzo su mu doneli usnu harmoniku, mali instrument koji ne zahteva finu motoriku kao klavir, ali podstiče disanje i koordinaciju. Igrajući se tonovima, Žika je pronašao novi način da izrazi ono što još nije mogao reći rečima. Za njega, to nije bila samo rehabilitacija – bila je to ponovna izgradnja identiteta, kroz ono što najbolje poznaje – zvuk.

Zanimljivo je kako je osoblje u centru počelo da dolazi ranije na posao, samo da bi čulo tih nekoliko minuta sviranja. U pauzama terapija, pacijenti su ga molili da zasvira nešto jednostavno, i on je, bez mnogo govora, to činio. Muzika je postala zajednički jezik u hodniku tišine.

  • Jednog petka, dok je svirao melodiju koja je ličila na poznatu narodnu pesmu, u salu je ušla starija žena, nova pacijentkinja. U suzama je prišla terapeutu i pitala: „Ko je ovaj čovek?“ Kada joj je rečeno da je to Žika Jakšić, samo je tiho izustila: „Njegove emisije su me lečile dok mi je muž bio u bolnici. Sad je red na mene da mu uzvratim.“

Donela mu je svoju omiljenu knjigu i napisala posvetu: „Za tvoju muziku – koja leči više nego što znaš.“ Taj gest je za Žiku bio podsetnik da, čak i kad se sve sruši, ono što jesi – ne nestaje. Može se zamutiti, prigušiti, ali se vraća. Polako. I trajno.

Danas, Žika još uvek nije potpuno povratio sve funkcije, ali je povratio ono najvažnije – veru u oporavak i snagu zajedničke tišine koju je razbio jednim tonom. Taj ton, koji je za mnoge bio beznačajan, za njega je bio – početak povratka životu.